Foto: Balans
Ponedjeljak je, treći august. Budim se oko sedam. Sunce je već zauzelo radno mjesto i ne planira godišnji odmor. Prži kao da mu neko plaća prekovremene. Skuham kafu, nahranim mačka, a onda ono obavezno jutarnje skrolanje vijesti. Toliko loših vijesti čovjek pročita prije osam ujutro da mu kafa dođe kao terapija, a ne navika.
Prva stanica RTV TK. Avdi nosim laptop. Instalira novi sistem. Kod računara uvijek postoji onaj trenutak kada shvatiš da je najbolje skloniti se i pustiti ljude koji znaju šta rade.
Poslije toga posao. Jutarnje vijesti, pa u grad na neki sastanak koji je će nadam se donijeti neki posao. Jer u radu je spas.
Kafa s kolegom Adisom uvijek vrijedi više od sastanka. Politika, naravno, glavna tema. Adis zna skoro sve o političarima u Tuzlanskom kantonu. Nekad pomislim da bi mogao sastaviti porodična stabla svih stranaka. Od novinarstva je napravio ozbiljan posao. Vodi portal, sam sebi određuje tempo i radi kako misli da treba. U vremenu kada većina novinara ima jednog ili više šefova, on je uspio postati svoj. To nije mala stvar. U ovom poslu sloboda često košta više nego plata. Zato mu skidam kapu.
Vraćam se na posao. Stiže obavještenje MUP-a. Od sutra kazne za vozače bicikala i električnih romobila u pješačkim zonama Tuzle. Bicikli su oduvijek dio gradske slike. Romobili su, međutim, došli tiho, a sada zuje pored ljudi kao komarci s litijskim baterijama. Nekako smo se preko noći navikli da nam neko projuri iza leđa brzinom na kojoj bi im pozavidio i automobil. Nije ni čudo što policija reaguje. Pješaci su ipak najsporiji učesnici u saobraćaju, a izgleda da je danas biti spor postalo najveći prekršaj.
Oko tri zvoni telefon.
Kenda.
Kafa?
Naravno da može.
S Kendom sjedam u Bingo City Center. Gužva kao pred Novu godinu. Dijaspora okupirala BCC. I neka je. Lijepo je vidjeti pune kafiće, pune parkinge i ljude koji su makar na nekoliko sedmica ponovo kod kuće. Pričamo o njegovom odmoru, o Konjuhu, noćnoj turi i videu koji je napravio. Dok odmara, opet razmišlja o poslu. Izgleda da postoje zanimanja iz kojih odeš kući, ali posao nikad ne ode iz glave.
Usred kafe čujem se s Mirsadom Gluhićem. Bivšim ministrom u Vladi Tuzlanskog kantona. Kaže da čita tekstove na Balansu. I on je sada na izbornoj listi. Razgovor me podsjeti na nešto što se danas rijetko viđa. Dok je bio ministar, nikada nije bježao od novinara. Ne sjećam se da je odbio dati izjavu, čak ni onda kada mu pitanja nisu išla u korist. Malo je takvih. Danas mnogi prvo pitaju šta ćeš ih pitati, pa tek onda odluče hoće li se javiti.
Predveče svratim do Binga po nekoliko sitnica. Uđeš po hljeb i mlijeko, izađeš lakši za stotinu maraka. Ne znam kako to uspijeva toj korpi. Valjda proizvodi sami uskaču.
Na kraju dana odem do nene. Ne radi joj utičnica. Uzimam šrafciger, pregledam, okrećem, zagledam kao da sam završio elektrotehniku. Utičnica me nijemo posmatra i odbija saradnju. Nakon nekoliko minuta dignem ruke.
Nena me gleda preko oka i kaže: Nema ni od tebe ništa.
Ne mogu reći da nije u pravu. Ima ljudi koji poprave kvar za pet minuta. Ja uspijem samo potvrditi da kvar stvarno postoji.
I tako prođe još jedan običan ponedjeljak. Pun ljudi, razgovora, kafa, telefonskih poziva, vijesti koje će već sutra zamijeniti neke nove. Na kraju dana ostane tek nekoliko rečenica koje vrijedi zapamtiti. Jedna od njih došla je od nene.
Ponekad su upravo te male, obične stvari najveći podsjetnik da se ne treba previše ozbiljno shvatati. Jer život će ti, kad se najmanje nadaš, poslati jednu pokvarenu utičnicu da te vrati na fabrička podešavanja.
Sutra je novi dan. Nove vijesti, novi ljudi i neke nove priče. A možda proradi i utičnica. Za mene baš i nisam siguran.
(V.M.)