Foto: Balans
Ustajem u sedam. Kafa na šporet, mačak na doručku. Rutina koju više i ne primjećujem, osim kad nešto iskrsne. A danas jeste. Ogreban po uhu. Gledam ga, mažem nekakvom kremom i kontam ili se potukao ili je branio čast mačjeg roda. Nadam se ovo drugo. Zbog ženskog roda su ratovi vođeni, pretrpit će i on ogrebano uho.
Kafa završena, pravac posao. Već ujutro sparina udara u glavu. Nije još ni osam, a sunce se ponaša kao da je podne. Ljeto više ne dolazi polako. Ono upada nogom kroz vrata.
Jutarnje vijesti. Uglavnom reciklaža od jučer. Sezona godišnjih odmora isprazni i grad i događaje. Ostanu samo temperature koje obaraju rekorde i političari koji se slikaju pored nečega što će, možda, jednog dana biti završeno.
Zove Kenda na kafu.
Takvi pozivi se ne odbijaju.
Sjedimo u Bingo City Centru, pijemo kafu i pričamo o povratku na posao nakon odmora. Kaže da mu godišnji ističe. Vidim već razmišlja kako će opet naviti alarm, šibati teme i glumiti da je odmoran.
Prva dva dana poslije godišnjeg su posebna disciplina. Kao da ti neko stavi kamen u želudac pa ga nosiš dok se ponovo ne navikneš na kancelariju, kolege i onu famoznu rečenicu, samo nešto da te pitam.
Ako voliš posao, kamen brzo spadne.
Ako ga ne voliš, nosiš ga sve do narednog godišnjeg.
Znam da Kendina mati redovno čita ove moje dnevne zapise. Neobično mi je drago. Nekako čovjek drugačije piše kad zna da s druge strane nisu samo brojke na ekranu nego stvarni ljudi koji uz kafu pročitaju nekoliko redova o sasvim običnom danu.
Vraćam se na posao.
Hazim se vratio s godišnjeg. Navikava se na radnu atmosferu. Ne govori mnogo, ali prepoznajem pogled. To je onaj isti kamen iz želuca o kojem smo maločas pričali.
Hari, kao i uvijek, ne propušta priliku da pita šta pišti na Golfu.
Voli pitati i kad zna odgovor.
Ja isto volim odgovoriti i kad znam da neće pomoći.
Pumpa, Hari, ili je kakav ventil.
Od ozbiljnijih vijesti izdvajam onu koja zaista vrijedi pažnje. Tuzlanski kanton nastavlja ulagati u vodnu infrastrukturu. Tuzla dobija sedam miliona maraka, Gradačac skoro sedam. Nakon Živinica i Lukavca, red je došao i na njih.
Ne pamtim da se ovoliko novca izdvajalo za vodu.
A voda je jedna od onih stvari koje svi uzimamo zdravo za gotovo, sve dok je jednog dana ne nestane.
Druga vijest mnogo manje vesela.
Tužilaštvo traži pritvor za muškarca koji je dvije žene prevario za četrdeset dvije hiljade maraka obećavajući zaradu od kriptovaluta.
One mislile ulažu u budućnost.
Ispostavilo se da su ulagale u havu.
Novo vrijeme donijelo je nove lopove. Nekad su ti morali pokucati na vrata. Danas ti uđu kroz ekran telefona.
Pazite se.
Internet je divna stvar, ali i vašar pun prevaranata.
U međuvremenu Krdža objavljuje fotografije s puta. Motor, planine, rijeke, jezera. Obiđe više Bosne za sedam dana nego neki za cijeli život.
Neko zaista zna ugoditi sebi. Očekujem od njega uskoro i sjajne priče.
Skidam kapu.
Poslije posla svraćam kod nene na kafu.
Bio majstor. Popravio utičnice. Sve radi.
Kaže i penzija stigla.
Za mene feslija, kaže, nek’ imaš.
Kažem da ne treba.
Ona odmah odmahuje rukom.
Treba, treba… svakom treba para.
I tu se završava svaka rasprava.
Neke rečenice nose više životne škole nego cijele knjige.
Tako prođe i ovaj četvrtak.
Ni po čemu spektakularan.
A opet, imao je kafu s prijateljem, malo smijeha, nekoliko dobrih vijesti, poneko razočaranje, jednu mačju ogrebotinu i nenu koja, kao i uvijek, misli da je čovjek bogat tek kad ima kome gurnuti koju marku u džep.
Sutra je novi dan.
Ako nas vrijeme posluša i podari koji stepen manje, možda ćemo se svi zajedno vratiti bliže pameti.
Jer ovih dana, čini mi se, nije samo asfalt proključao.
(V.M.)