Foto: Balans
Četvrti je august. Danima se budimo na temperaturama na koje nismo navikli. Kažu da se čovjek na sve može navići, ali izgleda da se na 40 stepeni ipak ne može. Samo preživljavaš. Nisi svoj. Hodaš od hlada do hlada kao da si pobjegao iz pećnice.
Ustajem u sedam. Mačak je već budan i ponaša se kao da plaća račune u ovoj kući. Nahranim njega, skuham sebi kafu i, po starom običaju, uz prvi gutljaj krenem listati vijesti.
Čitam kako je jedna pjevačica prijavila menadžera zbog reketiranja. Kaže da je uplašena i uznemirena. Ne znam šta čovjeka natjera da drugome zagorča život, ali znam da bi institucije trebale štititi svakoga. Koliko u tome uspijevaju, najbolje govore stranice crne hronike koje svakodnevno čitamo. Nažalost, tamo često pronađemo odgovor.
Na poslu mirno. Godišnji odmori. Jutarnje vijesti objavljene, a događaja taman toliko da ih možeš prebrojati na prste jedne ruke. Ima dana kada novinar juri za pričom, a ima i onih kada priča uporno bježi od novinara.
Facebook me podsjeti da sam prije četiri godine sjedio na kafi sa bricom Salihom. Danas ga više nema. Ostale su priče o čovjeku koji je radio šezdeset i dvije godine. Šezdeset i dvije.
Razmišljam koliko čovjek mora voljeti posao da ga radi više od šest decenija. Danas mnogi odbrojavaju do penzije čim se zaposle. Salih je, izgleda, odbrojavao do sutrašnje mušterije.
Cijeli dan nisam izašao iz kancelarije. Pisao sam tekstove jedan za drugim. Priznajem, nije to za mene. Ja volim da nisam zatvoren. Volim ljude, razgovore, prašinu na cipelama i osjećaj da si nešto vidio svojim očima. Kancelarija je dobra samo dok znaš da ćeš iz nje uskoro izaći.
Panonska jezera puna. Hiljade ljudi traže spas od vrućine. Iz Panonike mole da se od jedanaest do sedamnaest sati ne izlaže suncu. Pametan savjet. Mada, kad vidiš kako sunce prži, ni ono samo vjerovatno ne bi izašlo u to vrijeme.
Objavim video kako sada izgleda park kod BKC-a nakon odlaska luna-parka. A komentari. Bosna i Hercegovina u malom.
Jedni pišu da je trava spaljena svuda i da park izgleda tužno.
Drugi kažu da nam bolje i ne treba jer nismo ni za bolje.
Treći odgovaraju da se osmijeh djeteta na ringišpilu ne može platiti i da je park najmanji problem.
I svi su uvjereni da su baš oni u pravu.
Moj zaključak? Nekad mi se čini da više energije potrošimo dok se posvađamo nego što bismo potrošili da nešto zajedno popravimo.
Poslije posla sjedam u Golfa. Klima radi kao da je tek izašao iz fabrike. To mu je najveća vrlina. Pištanje čim se ugrije ostaje njegova najveća mana. Mada, nakon toliko vremena, i to pištanje postane dio karaktera. Kao stariji rođak koji uvijek priča iste priče, ali ti ipak bude drago što je tu.
Stanem na pumpu. Gorivo, cigare, sok, bombone, čokolada.
Osamdeset maraka.
Srećom, danas sam zaradio skoro pedeset.
Matematika nikad nije bila moj jači predmet, ali ovu računicu razumije i neko ko je iz matematike imao jedva dvojku. Svaki dan sve više ličimo na ljude koji rade da bi mogli otići na pumpu.
Predveče svratim kod nene.
Kažem joj da sam se naljutio jer je jučer rekla kako od mene nema ništa dok sam pravio utičnicu.
Gleda me nekoliko sekundi, pa potpuno ozbiljno odgovara:
Nisam rekla da od tebe nema ništa. Rekla sam da nisi nizašta… ali samo kad se radi o struji.
Dobro je, rekoh. Onda ti je oprošteno.
Hajde, napravi kafu.
Ne mogu u ovoj sobi, ne radi utičnica.
Naravno da ne radi. Kuhamo u drugoj sobi gdje su utičnice zdrave.
Na stolu dva patlidžana, kaže, hoćeš li ti jednog mudonju? Pokazuje na patlidžan. Neću, šta će mi.
Popijemo kafu i svako svojim putem.
Tako prođe još jedan dan. Bez mnogo ljudi, bez velikih događaja, ali sa uspomenama na one koji su ostavili trag veći nego što su vjerovatno ikada mislili.
Na kraju dana ostaneš razmišljati o Salihu, o neni, o komentarima ispod videa, o Golfu koji pišti i novčaniku koji šuti.
I shvatiš da ljudi cijelog života pokušavaju dokazati da su za nešto.
A možda je dovoljno da iza sebe ostaviš priču zbog koje će te se neko, četiri godine kasnije, sjetiti uz jutarnju kafu.
To je, čini mi se, mnogo vrijednije od toga šta je neko jednom rekao da jesi ili nisi.
Jer neko je, kažu, nizašta.
A neko ostane za sva vremena, za svašta.
(V.M.)