Foto: Balans
Srijeda je, peti august.
Budim se u sedam. Mačak je već odradio svoju smjenu i podsjetio me da njemu vikendi, praznici i godišnji odmori ne znače ništa. Naspem mu hranu, sebi kafu. On doručkuje bez telefona i vijesti, ja uz skrolanje. Ponekad pomislim da je on ipak pametniji i od mene i od mnogih.
Na poslu standard. Jutarnje vijesti pa kafa s Neimarlijom. Nismo se vidjeli skoro mjesec dana. Čovjek obišao more, ribolov i, što bi se reklo, vratio se među radni narod. Dođe i Alma, ispričamo se kao da smo se rastali prije pet godina, a ne prije nekoliko sedmica. Tako to ide kad ljudi imaju život i van redakcije.
Kupim doručak usput pa pravac Lukavac. Jezero Modrac. Novinarska regata.
Moram priznati, kad sam čuo naziv događaja, bio sam skeptičan. Kod nas se često iza velikih naziva krije mala organizacija. Ovoga puta bilo je obrnuto.
Desetak medijskih ekipa raspoređenih u četiri čamca obilazi jezero. Mi u čamcu s ekipom RTV TK, Mirsom i Kanitom, Adisom sa TIP-a, direktoricom Turističke zajednice i gradonačelnikom Edinom Delićem. Ostali čamci puni kolega. Mirso sa suprugom, ekipa Slona, Mersiha, Kadira, Lukavačka televizija, kolege iz Gradačca… Novinari na vodi izgledaju mnogo sretnije nego na konferencijama za medije.
U jednom trenutku prilazi mladi ronilac dati izjavu. Brčići kao da ih je lično od Šojića naslijedio.
Ti pustio brkove?
Jesam.
Nekad su dovoljne dvije rečenice da čovjeku poprave dan.
Na drugoj obali dočekuju nas žene iz udruženja. Domaća hrana, sokovi, osmijesi. Bez pretjerivanja, odavno nisam bio na bolje organizovanom događaju. Nije bilo ni nervoze, ni improvizacije, ni onog našeg tradicionalnog, de malo makni iz kadra. Sve je teklo kako treba. Gotovo pa sumnjivo.
Dok sunce prži, Ćuda objavio članak da je Edin Delić izveo politički mađioničarski trik. Predvodi listu Naroda i pravde, a nije promijenio stranku. Pokažem mu tekst. Gleda, pročita i nasmije se.
Politika je, izgleda, jedino mjesto gdje možeš biti na tuđoj listi, a ostati svoj. Ili bar formalno.
Vraćamo se u Tuzlu. Sunce ne popušta. Ni klima u autu više ne zna šta bi sama sa sobom.
Na poslu osjećam onaj poznati zvuk kuhala za kafu. Mislim da je to jedini aparat kojem se novinari iskreno obraduju. Ubacujemo još nekoliko vijesti i taman kad pomisliš da je dan pri kraju, zove Omčo.
Kafa u Bingo City Centru.
Pun centar dijaspore. Prepoznaš ih na kilometar. Hodaju polako, nikud ne žure i sve im je “jeftinije nego tamo”. Omčo, kao i uvijek, priča svoje priče. Kad on priča, čovjek zaboravi i telefon i sat.
A onda stvarnost opet pokuca.
Grad Tuzla upozorava da je zbog dugotrajne suše stanje s vodom ozbiljno. Izvorišta presušuju, potrošnja raste, restrikcije vise u zraku. Dok sjedimo uz kafu, neko već razmišlja hoće li sutra imati vode da skuha istu takvu.
Ljeto je čudna zvijer.
S jedne strane ljudi plove jezerom, smiju se, fotografišu zalazak sunca i pune društvene mreže razglednicama. S druge strane ista ta voda postaje tema upozorenja i brige.
Valjda je to život. Uvijek nas podsjeti da ništa nije trajno. Ni vrućina, ni politika, ni pune čaše, ni prazni rezervoari.
Predveče stanem na pumpu po cigare. Još jedan radni dan odlazi u arhivu. Sutra meteorolozi najavljuju još topliji dan. Kao da današnji nije bio dovoljan.
Gasim auto na bašči. Mačak će me vjerovatno dočekati uvrijeđen što kasnim nekoliko minuta. Njemu nije važno jesam li bio na regati, sastanku ili pres-konferenciji. Njegov svijet stane u punu zdjelicu i malo pažnje.
Ponekad pomislim da bi i nama ljudima život bio jednostavniji kada bismo ga znali svesti na nekoliko zaista važnih stvari.
Ali onda se sjetim da smo mi izmislili politiku, izbore, saopštenja, konferencije i rokove.
Mačak je, ipak, bio u pravu od jutros.
(V.M.)