Foto: Balans
Piše: Dino Šakanović
U Federaciji BiH bi prema najavama Federalne vlade od 1. januara 2024. na nekoliko mjeseci trebale biti „zaključane“ cijene nekih roba široke potrošnje. Spominje se spisak od 34 ili više proizvoda čije će poskupljivanje biti zabranjeno. Ova mjera socijalnog je karaktera i u cilju zaštite standarda građana, ali taj cilj neće ostvariti.
Razloga za zaključavanje cijena itetkako ima. Standard života u Federaciji BiH je za većinu građana loš u odnosu na građane sličnih struka i zanimanja u drugim europskim državama. Plaće i penzije jednostavno ne pokrivaju uobičajene životne troškove građana.
Razlog za to prije svega leži ne toliko u visokim cijenama koliko u niskim plaćama. Cijene roba u BiH su slične cijenama roba u drugim zemljama u okruženju i u Europi. Usluge u BiH su daleko jeftinije od usluga recimo u Njemačkoj ili Hrvatskoj. Šišanje, popravljanje zuba, taksi prijevoz ili sitne kućne popravke su u BiH povoljne u odnosu na druge, pogotovo zapadne države. Nepovoljne su plaće.
Dok je prosječna neto plaća u Federaciji BiH u maju 2023. godine prema Federalnom zavodu za statistiku iznosila iznosila 1.277 KM, u Srbiji je prosječna neto plaća za juni 2023. prema Republičkom zavodu za statistiku iznosila 1.417 KM, a u Hrvatskoj je prosječna neto plaća prema Državnom zavodu za statistiku za mart 2023. godine iznosila 2.023 KM.
Prosječna plaća nije najbolji pokazatelj jer prvo ne uzima u obzir strukturu ekonomije gdje prosjek može biti visok ili nizak s obzirom na to gdje zaposleni rade, ne uzima u obzir broj nezaposlenih i pogotovo ne uzima u obzir činjenicu da mnoštvo građana FBiH osim od plaće živi i od sitnih poslova, poljoprivrede i dotacija iz inozemstva. Međutim, i bez statistike je očigledno kako se u FBiH i BiH općenito živi loše te da je zaštita standarda potrebna. Problem je što „zaključavanje“ cijena neće riješiti ovaj problem.
Prije svega, Vlada FBiH najavila je „zaključavanje“ cijena od januara 2024. godine kada se inflacije u Europi već smanjuje prema ciljanih 2%. Dakle, nakon perioda velikih poskupljenja unazad prethodne tri godine. Većina proizvoda je već poskupila i ionako u narednom periodu ne bi dalje poskupljivala.
Takozvano „zamrzavanje cijena“ kao mjeru zaštite standarda građana primjenjivala je i Jugoslavija, pogotovo tokom 1980-ih godina. Država je zabranjivala rast cijena hljeba, mlijeka, deterdženata, ulja i drugih proizvoda i čak naređivala proizvođačima da moraju proizvesti i staviti na tržište određenu količinu ovih proizvoda. Tako su postojali „narodni hljeb“ i „narodno mlijeko“ sa zaštićenim cijenama.
Primjer Jugoslavije pokazao je zašto „zamrzavanje“ odnosno „zaključavanje“ cijena ne funkcioniše u praksi i u praksi ne štiti standard građana. Svrha kompanije jeste stvaranje profita i menadžment kompanije će raditi sve što je u zakonskom okviru da ostvari profit. Inače će biti smijenjen od strane vlasnika ili će kompanija propasti ako stvara gubitke čime će radnici ostati bez ikakve plaće. U Jugoslovenskom slučaju „vlasnici“ su bili radnici, danas su vlasnici privatna lica, ali suština je ista.
Nakon što bi SFRJ „zamrzla“ cijene određenih proizvoda, kompanije bi odmah počinjale zaobilaziti ovu mjeru. Ako bi država zabranila povećanje cijene pasteriziranog mlijeka, mljekare bi na tržište stavile sterilizirano mlijeko čija je cijena bila slobodna. Nakon zabrane povećanja cijene polubijelog hljeba na tržište bi se stavio bijeli hljeb koji može poskupiti. Da je kojim slučajem država zabranila poskupljivanje svakog hljeba, kompanije bi na tržište stavile kifle. Radilo se o suštinski istim proizvodima, ali sa drugačijim načinom prerade, često nepovoljnijim za građane i što je za kompanije bilo najvažnije- sa slobodnim cijenama.
Ako neke kompanije nikako ne bi mogle zaobići zabrane poskupljenja, jednostavno bi prestale plasirati proizvod na tržište, skladištile bi ga i čekale bi odmrzavanje cijena. Čim se cijene odmrznu, robe bi se našle na tržištu. Ako ni to ne bi bilo moguće jer je na primjer proizvod kvarljiv, kompanije bi nakon odmrzavanja cijena toliko podigle cijene da nadoknade gubitke iz perioda „zamrznutih cijena“ i pripremile se za novi period „zamrznutih cijena“ čime bi proizvod bio još skuplji nego što bi bio bez „zamrzavanja cijena“.
Na kraju, dio kompanije je jednostavno ignorirao zabrane i nelegalno poskupljivao proizvode, a dio kompanija je u nemogućnosti da proizvodi isplativ proizvod obustavljao proizvodnju i propadao. Jednako će se ponoviti u BiH nakon zabrane poskupljenja. Na tržištu se neće pojaviti jeftini proizvodi samo zato što je država zabranila njihovo poskupljivanje. Kompanije će ove mjere nekako zaobići ili će propasti jer država ne može uspješno dirigovati cijenama. Ako država zabrani poskupljenje finalnog proizvoda, a poskupe sirovine, trošak će snositi kompanija. Zbog toga će kompanija pokušati zaobilaziti zabrane ili će propasti.
Zabranaposkupljenja ima smisla samo u dva slučaja, kada na tržištu vladaju monopoli ili karteli koji umjetno cijene drže visokima. Monopol predstavlja situaciju kada samo jedna kompanija prodaje proizvod i može odrediti cijenu kakvu želi jer građani moraju kupiti proizvod. Kartel predstavlja situaciju kada više kompanija po dogovoru drži cijene visokima kako bi što više zaradilo. Zapravo je kartel monopol više kompanija.
U FBiH i BiH za robe široke potrošnje ne postoje ni monopoli ni karteli. U najgorem slučaju i kada bi se na primjer sve mljekare i svi uvoznici u BiH dogovorili da poskupe mlijeko na 5 KM, stanovništvo bi, pogotovo u pograničnim područjima, a većina države je pogranična, jednostavno otišlo u kupovinu u susjedne države gdje je roba jeftinija. Zatim bi stanovnici pograničnih regija preprodali proizvod stanovnicima u unutrašnjosti, kao što se već događa sa preprodajom jeftinijih lijekova iz Srbije. I na gubitku bi bili svi, od proizvođača kojima se smanjuje prodaja preko građana koji bi kupovali nešto skuplju švercovanu robu do države koja bi ostajala bez prihoda od poreza.
Treći poseban slučaj kada zabrane poskupljenja imaju smisla jesu periodi nesreća i katastrofa koje izazivaju nestašice te država zabranama sprječava ekstremno bogaćenje na račun standarda građana, ali u BiH takva situacija ne postoji već dvije godine kako su prevaziđene nestašice za vrijeme pandemije korona virusa.
Ono što drži cijene niskima nisu državne zabrane već konkurencija. Domaći proizvođači su konkurencija jedni drugima, a postoji i konkurencija uvozne robe. Niko ne može povisiti cijenu proizvoda u nedogled iz jednostavnog razloga što će ga građani prestati kupovati i kupit će drugi proizvod. Proizvođač već ima interes da cijenu što više spusti, pogotovo u slučaju roba široke potrošnje gdje brend i pojam luksuza igraju manju ulogu nego recimo u slučaju parfema ili luksuzne odjeće koju bogatiji i kupuju samo zato što je skupa. Niko ne kupuje mlijeko ili ulje zato što su skupi već upravo suprotno. Većina građana traži jeftinije proizvode. Cijene većine roba široke potrošnje su već minimalne na način da pokriju troškove i ostvare profit onome ko ih proizvodi. U suprotnom ne bi ni bilo proizvodnje. Cijene mlijeka već variraju od 1,70 KM do 2.80 KM i ne mogu biti niže ili više od toga zbog konkurencije i zbog troškova proizvodnje.
Socijalna situacija se ne može rješavati na štetu kompanija iz jednostavnog razloga što to kompanije ne mogu financijski podnijeti. Ako se socijalni sektor prebaci na privredu, privreda će propasti.Kompanije već plaćaju porez, a plaćaju ga i radnici. Pitanje je na šta se taj porez troši i zašto pored solidne naplate poreza i dalje imamo nedovoljne penzije.
Umjesto zabrane povećanja cijena koja nemože funkcionirati u praksi i koja neće pomoći građanima, puno vrjednije su najavljene mjere Vlade FBiH koje idu u smijeru povećanja plaća. Država bi se odrekla dijela doprinosa i taj novac bi odlazio na povećanje plaća. Time bi se novac iz budžeta indirektno vratio radnicima, privreda bi ostala profitabilna i mogla bi nastaviti razvoj, a država bi stabilizirala budžet smanjenjem potrošnje. Nadajmo se smanjenjem suvišne potrošnje.
Dobar standard života mogu osigurati samo konkurencija na tržištu, slobodne cijene i dovoljno visoke plaće. Konkurenciju već imamo u FBiH, slobodne cijene imamo do početka 2024. godine. Ono što nedostaje i na što vlada treba utrošiti svoju energiju jeste hitno povećanje plaća i penzija. Zabrana poskupljenja dovest će samo do nestašica, pojave sličnih i gorih proizvoda i propadanja privrede, a neće dovesti do zaštite standarda građana.