Piše: Omer Ć. Ibrahimagić
Izbivam iz nepoticajne svakidašnjice što je donosi novi val izbora u mojoj Bosni i Hercegovini. Sukus je, dakako, hroničan pa zbog toga i zabrinjavajući. Oni, sve više nedobri, biraju one, lošije i gore od sebe. Gotovo istovremeno, uspijevam duboko uroniti u neke druge dijelove paralelne stvarnosti, nadvijen nad slovljem što potiče na iščitavanje i prosudu. Stihovi su razlog da sivilo naopakih izbora evoluira u vedrinu stvaranja.
Prije svega, lično sam obradovan zbog još jedne ruže, mirisne na svoj način, u rukoveti punoj sličnih. I da, ponovno me raduju kaskade što ih tako prirodno, kao da su samonikle, uprizoruje Mehmed Đedović. Nailazim odmah na ugođenu matricu i misaoni valer – godine zajedničkog druženja siguran su jamac za prepoznavanje. Dihotomija nije stranac ni ovom poetskom uprizorenju: starinski je to štih. Premda i novi, dakako. Starinski – jer se piše istinito, bez kompromisa i „sviđanja“ pod svaku cijenu. I opet starinski – jer ne trži strofama kao sa benzinom na svjetskim berzama. A novi – jer je vehementan poput ljetnog pljuska što rashladi pa ugrije, očisti i zacakli, nahrupi pa podstakne…
Unutrašnji svijet je, kako odmičem od izvora, postepeno iskazan, a opet sveprisutan. Blagoglasje izmiče iz nečega i nekoga, pa odmiče u negdje, u suštinu nastupa. Jasno, piščeva opsjednutost „gutanjem“ knjiga – svakovrsnih a biranih, rezultira različitim idejama, ali i čud(es)nim zapitanostima. Iza njih ostaju nepobitnosti i jasnoće, ali i izostanci odgovora, brojne „…“ (trotačke). Uistinu, čini mi se da do sada, u velikom broju pročitanih knjiga, nigdje i ni blizu nisam vidio toliku zastupljenost.
U Đedovićevim pjevanjima one su tako česte da se doimaju gotovo pa sveprisutnim. I da, ko bi mogao apostrofirati njihov prvi ili pravi značaj? Napose, ko bi ga mogao uspjeti raščlaniti/otkriti (sem njihovog tvorca)? Predmnijevam, možda te trotačke znače da Mehmed Đedović, poput mudrog starca (sa olovkom poput dugog štapa), ostavlja čitateljkama i čitaocima blanco otvorenu mogućnost za izmjenu shvaćenog. Ili je to što ih postavlja možda i tobožnje projiciranje nekog novog početka/nekog novog kraja, oponentnog emaniranoj poruci iz naslova/završetka pjesme: „oslobođene ili utamničene sa trotačkama.
Ispostavljam još nedoumica. Da li to pisac sebe samog, odveć iskusno, ostavlja u prigodi za korekciju („Što više znamo, manje znamo! – sic!)? Je li to manevar prekaljenog (ne)svjesnika koji sluti (a možda i zna) kako sve može biti bolje? Napose i Život, a ne samo naslov/kraj pjesme (Čini mi se da ću biti počašćen odgovorom tek nakon iscrpnog eglena sa njim, uz miomirise anduza i kahve – bosanke)!
Zamišljenog i zapitanog, sustiže me bujica od misli na okolno stijenje od riječi: osušenih od ognja stvaranja/dara za pisanje. Moje čitanje ide dalje, poneseno snagom matice, nekako smjerno i pouzdano. Među dobrim i vrlo dobrim, ekspandiraju se i brojna vrlo nadahnuta pjevanja, baš onako kako smo navikli od pisca njegovog kova. I takva, podižu već ionako visok vodostaj ispisanog na razinu koja obznanjuje kako kakvoća, iz stranice u stranicu, neumitno preliva prosuditelja. Uz kvalitet, postaju bjelodani optimizam, razigranost i ljubopitljivost, iskazani u brojnim zapisima („Ponekad“, „Čova koji se smije“, „Dobar je bio dan“…).
Analiziramo li pomno (od početka do kraja), Mehmed se predstavlja, ali i nudi očima zainteresovanih, kao „svojevoljno prisiljen“ na iskazivanje dobrote u posvemašnjoj obesmišljenosti Svijeta. Takvu nam, iako to ne želimo ni u najgorim snovima, svakodnevno isporučuju korifeji balkanskih negativnih nacionalizama, natorenih kvaziobrazovanjem i sve lohotnijom materijalnom bazom (ovdašnjeg izranavljenog i mrziteljskog) pseudodruštva koje, nastavi(mo) li ovako, nikada neće evoluirati u društvo. Dapače, u takvom okružju, Đedovićeva neumorljivost plijeni, a svakako i ohrabruje, čak i one najskeptičnije.
Ovaj osebujni književni mozaik isporučuje čistost u strofama. To, i naravno, ne samo to. Upućuje na pobjedu svježine nad vremešnošću, ideje nad pasivnošću, dobre volje nad lijenošću i odustajanjem… Tačno je. Ovaj veliki bosanskohercegovački pisac je nadrastao sredinu iz koje je potekao, izmaknuvši se (iz sopstvene neprimjetnosti proklamirane u prosudbama lokalno omeđenih „sveznalica“ upitnih djelovanja) u brend-individuu s perom spremnim na pisanje – prepoznatljivim nadaleko i naširoko. Odavno je Mehmed Đedović nadsvodio mjesto u kome obitava/iz koga dolazi. I eno, gleda ga, odozgo, a odveć blago, kako to znaju činiti bolji i snažniji. Dobrovoljnim kretanjem u razini kalesijskih ulica, on je istovremeno zasluženo u visinama priznatim od strane kompetentnih (ma koliko mu to odricali prosječnici). Što jeste fakt, a nikako fikcija.
Ovaj građanin Svijeta pomiče velike poteze iz male sredine. Ponekad je djelovanje zaumno, ponekad mudračko. Ugniježđuje slova u ritmove što ih, iznova i iznova, prisajedinjujemo u nove originalne spisateljske podvige. Poručuje, da li namjerno jetko ili pak uslovno naivno: „Stario (mada sam mislio da će me to mimoići)…“ – pokazujući kako je dobrim dijelom, možda i od samog djeteta sastavljen. Njegove novotarije tako postaju klasične, a poneki od ispisa za nezaborav. Njegova svekolika, majstorska poređenja, svojom jezgrovitošću više ne čude nikoga, čak ni one što ga prvi put čitaju. Te istinske klackalice već dugi niz godina pripadaju kategoriji „standardnog“. Zato smo zadovoljni ponovnim performansom, zato smo zagovaratelji novih „đedovićstava“, čak i na neviđeno. S razlogom, jer njihova sakrivenost – tu blizu, a iza ćoška, već ubrzo postaje vidljiva i oku ugodna.
Kameleonska naslonjenost na „novo normalno“ je p(r)omiješana sa čvrstoćom izliva Mehmedovih „starih“ ispisa, postojanih poput starog hrasta što odolijeva sjelinama i salaukovinama. I, usprkos svemu, nesmiljeno se širi, prvo u počelu, u korijenu, a tek onda kroz razgranatost krošnje, uočljive i sa gotovo zamišljene crte dalekog horizonta. Isijava optimizam, usprkos nedaćama (i rasjecima što nas prežu na svakom koračaju), baš kao u pjesmi „Možda ipak sve bude dobro“.
Analfabetirano društvo, dupke ispunjeno kupovnim diplomama i „akšam-šuleima“, ne iskazuje gotovo nimalo sklonosti za osnaživanje poljuljane, a neupitne vrijednosti obrazovanja i vaspitanja. Što Đedoviću nimalo ne zasmeta kako bi naš sveprisutni, gotovo pa državni primitivizam, ismijao kroz posve malo riječi: „Ovdje niko ne čita iz straha da ne iskvari oči/Šta će im to znanje koje je neko izmislio…“ Već poodavno usklađen sa sobom, logički naslonjen na značaj „starinskog, mic po mic“ napredovanja, bolno nas prizemljava. Baš kao da je u stanju čak uspjeti gledati unaprijed, kao u pjesmi „Od čega se bježalo“.
Intimno navijam da se ova pjesma upamti kao odlična, ali i kao neistinita. Jer, ukoliko budemo ocjenili istinom ono što ovo pjevanje donosi, postaćemo izgnanici iz sopstvene domaje, prije ili kasnije. Stoga bih, usprotivivši se poruci, pledirao kako bi dobrohotnici (uključujući i nas dvojicu) trebali ustrajati na obavezi da ne smijemo spustiti gard, klonuti i predati se… Takođe, u pravilnim vremenskim razmacima, trebali bismo se podsjetiti na poruku koju nam je ostavio Antonio Gramsci: „Svijet je takav da nemamo nikakvo pravo da budemo optimisti, ali nas to ne lišava odgovornosti da djelujemo tako kao da ćemo jednog dana zaista pobjediti.“
Na sreću, ovdašnji homo politicusi nam maštu ne mogu zatomiti iako su je, proizvodeći crnilo, zagadili do nevida. Dapače, usprkos njima trebamo/moramo barem izmaštavati „to bolje vrijeme“. Mehmed je jedan od onih izabranih koji vrijednom radu, čitanju i učenju neprestano „puše pod krila“. Ojačavajući, prije svega, bitnost mašte, sanja izmak u civilizovanost, promiče dobro i dobre ljude, predano radeći na boljem sutra (već više od 25 godina). Gledajući ga u borbi protiv vjetrenjača, učini mi se kako posjeduje dosta zajedničkog sa likom iz pjesme „On je…“. Naročito u njenom samom finalu, koje kao da lucidno začinjava već ionako zamaman sevdidžan od riječi: „I bitno je da je svoj/I da nikada neće biti njihov/Pa šta košta da košta“.
Đedovićev je portfolio velik i značajan, radi toga istovremeno i nepoželjan većinama: poput prsta u očima prosječne gomile. Naravno, kada sve suze iscure, oko prestane biti crveno, a vid se izbistri, trebali bismo, svakako konsenzusom, njegov spisateljski opus ocjeniti kao hvale vrijedan. Naposlijetku, vrlo je mala razlika u slovima, ali je nepobitna differentia specifica između dvaju riječi: postavljenik i posvećenik. Đedović, bez ikakvog prijepora, pripada ovim potonjim i raritetnim. Stoga i sam, dešperatan zbog vremena/prilika u kojima obojica/zajednički trajemo, ali obasjan obavezom pozitivnog djelovanja i neiscrpnom nadom u bolje sutra (uvećanom nakon čitanja novih Mehmedovih radova), poklanjam veliko „DA“ za pjesme što će postati zbirkom, prije ili kasnije.
Ovim polako okončavam prosudbu. Svakako, s puno obzira, jer sve ima svoju mjeru trajanja, ali i svršetka. U tom duhu, sudbinskom i tačnom, želio bih istaknuti ime prvopostavljene pjesme „Kada ode dobar čovjek“, te triju drugih, svakako bliskih, umetnutih u prvoj trećini manuskripta: „Sve nas je manje“, „Isteklo vrijeme“ i „Doći će red“. Odšutim, pa poručim nemušto, fatalistički obznanjujući kroz srce olovke: „Pa dobro, svi ćemo jednom!“ Ako je već tako, onda neka Mehmed Đedović, član Društva pisaca Bosne i Hercegovine i P.E.N Centra Bosne i Hercegovine, bude među posljednjima u tom neumitnom toku zbivanja.