Foto: Balans
Utorak je, dvadeset šesti maj. Dan uoči Kurban-bajrama. Oni dani kad se čini da i vrijeme nekako sporije hoda, kao da zna da sutra nije običan dan. Ustanem u sedam, klasika. Meni kafa, mačku doručak. Avdo mi kaže da dva osvrta nisam napisao da je mačak doručkovao. Važna opomena. Pokazuje mi onda na telefonu štenad, tek oštenjeni, mali, čupavi životi što još ne znaju ni gdje su došli. Prelijepi.
I gledam Avdu kako ih pokazuje, sav nekako ozaren, pa pomislim kako neki ljudi stvarno imaju nafaku u tome da usreće i čovjeka i hajvana oko sebe. A Avdo je od tih. Ima ljudi koje sretneš pa ih zaboraviš čim zamaknu za ćošak, a ima i onih koji ostanu u tebi kao dokaz da dobrota još nije izumrla. Avdo je ljudina. Onako starinski rečeno, insan.
Poslije kafa, pa posao. Jutarnje vijesti standardno serviraju podsjetnik gdje živimo. Uhapšen policajac iz Tuzle jer je odavao službene tajne. Svakakvih nas ima. Nekad čovjek pomisli da više niko ništa ne čuva osim običnog svijeta svoje male tajne i svoje brige.
Onda snimanje. Vlada Tuzlanskog kantona predstavlja idejno rješenje spomenika Drugom korpusu Armije BiH. Ministrica, premijer, autor projekta. Momak očigledno zna crtati bolje nego pričati pred kamerom. Trema ga pojela, rečenice se sapliću jedna o drugu. Ali nije svako ni rođen za mikrofon. Neko pravi spomenike, neko ih objašnjava.
Premijer, s druge strane, miran, utegnut, sve lijepo posložio. Samo o parama neće mnogo. Kaže, vidjet ćemo kad bude glavni projekat. I možda je to danas jedina pametna politika, ne govoriti previše unaprijed. Ovdje politički protivnici jedva čekaju da nešto zapne pa da drvlje i kamenje krene prije nego i beton stigne.
Dođe i Ramićka, urednica RTV TK. Ona od onih žena što uvijek nose osmijeh kao dio garderobe. Svakog ispita kako je, sa svakim stane dvije minute, a nigdje usiljenosti. A iz pouzdanih izvora čujem i da posao radi dobro. U ova vremena, kad su ljudi ili nervozni ili nadrndani, prava je rijetkost sresti nekoga ko ostane vedar.
I tako dan gazi k’o mamen. Trči tamo, trči ovamo. Doručkujem tek u dva. Čovjek nekad toliko jurca da zaboravi i glad dok ga stomak ne opomene.
Kasnije kafa s Ines i Dinom. Ostadosmo skoro dva sata. I nema teme koje se nismo dotakli. Od ozbiljnih životnih pitanja do običnih mahalskih priča. Trebaju čovjeku takve kafe s vremena na vrijeme, da ogoli dušu pred nekim svojim ljudima, da izbaci iz sebe i ono što ga tišti i ono čemu se smije. Da budem pošten, malo smo i tračali. Al’ ljudi smo. Nije ni trač uvijek zlo, nekad je samo način da čovjek potvrdi da još pripada među svijet.
Predvečer Bingo. Nena tražila buraniju da za Bajram skuha. Dođem, nema. Javim joj, a ona kaže, “Jebat je, hajde ti na kahvu svrati.” I eto mene kod nje, s Rafaellom pod rukom.
Otvara ona kuglice, gleda ih k’o kakvo čudo. “Uuuu, odlične. A kakve su ovo košpe unutra?” Rekoh joj da se i to jede. Proba. Oduševi se.
I onda krene priča koju vjerovatno nose sve naše nene, samo različitim riječima. Kaže kako to nikad prije nije vidjela, kako su nekad, kad bi joj se jelo nešto slatko, znali pojesti kocku šećera i zaliti vodom. Takav vakat bio. Kaže to mirno, bez gorčine, ali osjetiš u glasu cijeli jedan život koji je naučio da se raduje sitnicama.
I baš tu negdje čovjeka presiječe neka sjeta. Jer njihove priče nisu knjige, nisu dokumentarci ni historijske lekcije. To su uspomene koje sjede preko puta tebe i lome Rafaello na pola da potraje duže.
Tako prođe dan. Ni nešto posebno lijep, ni nešto težak. Onaj obični, srednji dan što prođe između obaveza, kafa i tuđih i svojih misli. Ali možda baš takvi dani najviše vrijede kad ih poslije prizivaš u glavi.
A sutra je Bajram.
I nekako, pred takve dane, čovjek više osjeti i one kojih nema i one koje još ima.
(V.M.)