Treći je oktobar. Izborna šutnja.
Ustajem u sedam. Moram sačekati čovjeka da mi doveze drva. Dođe oko pola devet. Prije toga popijem kafu pa odmah na posao.
Nakon jutarnje rutine moram u Banoviće. Imam nekih obaveza. Zbog izborne šutnje ne mogu reći kakvih. Nije da neću, nego ne smijem. Ima dana kada čovjek zna šta radi, ali ne smije pričati šta radi.
Banovići su danas posebno živ grad. Pitam šta je ovolika gužva, gungula i narod, kažu, pazarni dan, pijaca.
Lijepo je nekako vidjeti toliko svijeta. Čovjek se malo podsjeti kako je nekada izgledao grad. Ljudi hodaju, kupuju, pregovaraju oko cijene, neko nosi kese, neko vuče kolica. Život, uglavnom.
U Tuzli su triput manje gužve petkom nego u Banovićima danas.
Krećem nazad oko jedanaest. Jede mi se jagnjetina.
Stanem u Živinicama kod Đile. Kila 45 maraka. Vrelo. Tek skinuto. Ukusno. Nema laži, nema prevare i nema ovaca.
Tu je i Đilo. Urgira za jednog od kandidata za izbore.
Pokazuje na plakat iznad glave.
Đilo je opasan lobista. Koliko njegov lobistički potencijal stvarno ima efekta na kandidata, ne znam. Možda bi to trebalo naučno istražiti. Vidjet ćemo sutra.
Vratim se na posao.
Zove Neimarlija. Pita gdje se nalazi džamija u Planama. Izgleda da se čovjek okrenuo vjeri. Mašallah.
Dobacuje Sabina, Neimarlijina žena. Pita, jesmo li se uganjali Neimarlija i ja za kafu.
Redovan čitalac dnevnih osvrta je gospođa Sabina. Zna žena šta valja. Nadam se da će i ona s nama uskoro kafenisati.
Čujem se i sa drugom Ramizom Berbićem. Pisao sam da zdravstveno nije bio najbolje. Kaže da ide nabolje. Biće dobro.
Pijemo kafu kad ozdravi.
Jer kako njega nema, pored tuzlanskih Kipova Meše i Ismeta nema ko da protestvuje i podsjeća ljude na sva zla koja se dešavaju.
Ramiz to radi godinama.
Treba biti kao Ramiz.
Vakat kući.
Svratim u Bingo. Malo sitnica, malo piletine, malo teletine. Sto i jedna marka.
Cigare baška dvadeset.
Kod kuće imam još nekog posla. Nešto uradim, pa mati zove da svratim neni.
Uberem joj koju krušku i odem.
Kaže nena s vrata. Znaš li ti da oni, mati i otac, idu negdje dva dana da se kobajagi odmore?
Znam.
Pa šta ti kažeš?
Pa nek idu.
A ja? Kako ću sama? Ja sam bolesna. Znate li vi to?
Ima do toga još, kažem. Vidjet ćemo.
Jesu se digli. Imaju para pa ne smiruju, ispali nena iz huje.
Popijemo kafu. Ja svoju, nena ostade.
I tako prođe još jedan dan.
Treći oktobar. Izborna šutnja.
Sutra su izbori. Jedan od onih rijetkih dana kada se od građana traži da donesu svoju odluku. Bez tuđeg lobiranja, bez plakata iznad glave i bez komšije koji zna za koga bi baš mi trebali glasati.
Svako će prema svom znanju, uvjerenju i savjesti.
A onda ćemo u ponedjeljak opet po starom. Kafa, posao, računi, gužva, Bingo, Banovići, Živinice, Neimarlija, Ramiz i sve ono naše što nema veze sa izbornom šutnjom.
Tako se dan dovede do kraja.
Sutra ćemo sve iz početka.
Nedjelja je.
Radna i izborna.
(V.M.)