Foto: Balans
Nedjelja je, 4. oktobar. Dan izbora u Bosni i Hercegovini.
Jedini dan kada zaista o nečemu odlučujemo. Dan kada se, barem na papiru, nešto pitamo. Dan kada vlast prelazi iz naših ruku u njihove, pa ćemo naredne četiri godine gledati jesmo li dobro birali.
Ipak, malo nas je iskoristilo to pravo.
Ustajem oko sedam. Skuham kafu. Oko osam sam na poslu. Jutarnje vijesti, izbori, biračka mjesta, izlaznost. Jutros prvi glasao Denis Bećirović. Napišem vijest i nastavljamo dalje.
Krdža je uradio priču o oproštaju Edina Džeke od dresa reprezentacije. Lijepa reportaža. Drugačija od onoga što uglavnom gledamo na televiziji. Ima neku svoju priču, svoj ritam. Vidi se volja i entuzijazam.
Bravo za to.
Tako, ovamo, onamo i vakat na snimanje.
Prije toga kafa. Durma i ja. Elaboracija jutarnjih tema, kao da ćemo riješiti sve probleme ove zemlje prije nego što krenemo prema biračkom mjestu.
Snimimo ispred biračkog mjesta i nazad.
Doručak. Sarajka, ćevapi. Dobri su.
Dođe i Kurta, nekadašnji tuzlanski policajac. Danas se dao u politiku. Prelomimo koju, popričamo i ode on sebi, mi sebi.
Ja ću kući.
Ali prije kuće svratim da glasam.
Sve ide kako treba. Lična karta, skeniranje kažiprsta, dobiješ liste, glasaš, skeniraš listiće i gotovo.
Samo što dok sam čekao da gospođa ispred mene završi, mogao sam glasati pet puta.
Žena sjela u onu malu šubu i odlučuje za koga će. Lista papire, premeće, vraća, ponovo lista. Kao da ne bira vlast za naredne četiri godine nego kupuje pločice za kupatilo.
Ali eto.
Bolje i tako nego nikako ne izaći.
Ispred biračkog mjesta poznanik žica za par maraka. Treba mu za ovo, za ono. Mislim, najprije mu vjerovatno treba za pivu.
Pita ga jedan je li glasao.
Kaže, nemam za koga. Svi su isti.
Sjetim se one izreke, čovjek bez para i žena bez ljepote vide svijet onakvim kakav zaista jeste.
Tu je to.
Završim glasanje i kući.
Imam posla i oko kuće. Jesen traži svoje. Lišće ne priznaje izbore, političke programe ni izbornu šutnju. Pada kad hoće i gdje hoće.
Nisam baš za posla, ali mora se.
Kasnije opet na posao.
Dino i ja imamo uključenje u izbornu emisiju.
Prije toga, naravno, kafa.
Omer, Dino i ja. Analiza dana. Omco provjerava ima li kakvih nepravilnosti. U šest na javljanje ispred Gradske uprave Tuzla.
Dino na linku. Koristimo link od kolega. Sulje je tu. On hitar, brz. Spoji se.
Slika ima.
Povratnog tona nema.
Naravno.
Izbori mogu proći bez problema, ali tehniku ne treba izazivati.
Nešto iskombinujemo. Prođe i to. Dobro je bilo.
Mi sebi, Sulje ostade. Ima sa kolegom još javljanja za svoju kuću.
I tako prođe još jedan dio dana.
Završeno glasanje. Sedam je prošlo.
Ko je glasao, glasao.
Ko je birao, birao.
Sad je red na brojanje.
Nasmija me navečer jedan status na Facebooku koji je napisao Nedžis: Nakon bračne, obavljena i građanska dužnost u zemlji ljiljana.
Komentar ispod još bolji: Sad je red na stranke da obave bračnu dužnost nad nama.
I to je, bogami, tačno.
Mi svoje obavili.
Sad su oni na redu.
Tako prođe izborni dan.
Dan koji smo čekali, pričali o njemu, svađali se zbog njega, pravili prognoze, navijali, ubjeđivali jedni druge i na kraju zaokružili ono što smo mislili da treba zaokružiti.
Sutra je novi dan.
Brojat će se glasovi.
Jedni će tugovati, drugi se radovati. Neko će slaviti do jutra, neko će govoriti da je sve pokradeno, neko će već praviti nove kombinacije.
A narod?
Narod će po starom.
Ustat će ujutro, skuhati kafu, otići na posao, čekati platu, gledati cijene, popravljati ono što se pokvarilo i nadati se da će biti bolje.
Jer mi smo, izgleda, narod koji svake četiri godine dobije priliku da promijeni vlast, a onda naredne četiri godine pokušava promijeniti vlastiti život.
I opet, bez obzira na sve, nekako ostane malo nade.
Valjda zato i izlazimo na izbore.
Da barem jednom u četiri godine povjerujemo da se nešto pitamo.
A večeras, dok se sve polako smiruje, ostaje samo ona poznata tišina poslije svega.
Glasali smo.
Birali smo.
Neko će obaviti i bračnu dužnost, neko neće. A sve dok je dužnost, čovjeku se ne mili.
Sad čekamo da vidimo šta smo izabrali.
Sutra je novi dan.
A narod, narod po starom.
(V.M.)