Foto: Balans
Utorak je, šesti oktobar.
Ustajem oko sedam. Kafa pa za poslom.
Svratim na pumpu. Mirza radi, radi i Mali. Postavljaju neku zaštitu na pult. Svako u svojim obavezama. Danas malo drugačije. Moram u Dom zdravlja.
Ima bolesnih. Gužva. Ljudi kašlju, kišu, djeca plaču k’o da ih ko guli.
Obavim šta treba pa na posao.
Dan bezveze s događajima.
Nema ništa. Svi se još oporavljaju od izbora. Tako mi djeluje.
Kasnije se vidim s Omerom. Omčo radi priču o izborima, rezultatima i mogućim koalicijama. Dino, Omčo i ja popijemo kafu. Kratka analiza dana. Ko je dobio, ko je izgubio, ko će s kim i ko će kome trebati.
Vratim se na posao. Par vijesti objavim pa na roditeljski.
Tema maturska ekskurzija. Razredna priča šta sve djeca ne smiju u Španiji. Nema pušenja, nema pića, nema odvajanja od grupe. Nema šta nema.
Pitam se, pa što onda idu?
Tako dan prolazi.
Još apoteka, pa Bingo, pa neni na kafu. Kupio joj mlijeko po naređenju.
Pita, ko proizvodi ovo mlijeko? Čita na tetrapaku.
Bingo, kažem.
Pa đe drži krave?
Rekoh, dole u Bingu, samo u drugom dijelu. Da se ne vide i da miševi i muhe ne ulaze u market.
Aha. Eto, vidi, nisam znala.
I tako.
Kući.
Pišem ovaj tekst koji upravo čitate.
Dvjestoti je. Tačno.
Dvjesto dana.
Kad sam počeo pisati ove osvrte, nisam znao koliko će trajati. Nisam ni imao neki veliki plan. Jedan dan napišeš šta se desilo, drugi dan nešto drugo. Nekad imaš materijala za tri teksta, nekad se cijeli dan ne desi ništa pa se hvataš za ono što se desilo na pumpi, u prodavnici, na kafi ili u kući.
A na kraju se nakupi 200 dana.
Za tih 200 dana bilo je svega.
Ljudi. Neljudi.
Para. Posla.
Dobrih ljudi koje sam upoznao. Ljudi koji se bore za svoja prava, svojih problema, svojih porodica i svojih komadića života. Bilo je onih koji su me nasmijali, onih koji su me naljutili, onih zbog kojih sam se zamislio i onih koje bih najradije zaboravio.
Bilo je terena, snimanja, kamera, vijesti, telefona, sastanaka, kafa i onog vječnog, još samo ovo da završimo.
Bilo je i izbora.
Čitavih kampanja, kandidata, obećanja, rezultata, analiza, pobjednika i poraženih. I onda, kao i uvijek, jutro poslije izbora. Jedni slave, drugi analiziraju, treći se kunu da su znali, a četvrti već gledaju s kim će u koaliciju.
Bilo je i običnih dana.
A možda su baš oni najvažniji.
Kafa ujutro. Pumpa. Posao. Neko te nazove. Neko svrati. Odeš u prodavnicu. Sretneš čovjeka kojeg nisi vidio mjesecima. Odeš na roditeljski. Odeš neni. Kupiš mlijeko. Vratiš se kući.
I shvatiš da je i to život.
Možda je baš zato vrijedilo pisati.
Jer kroz ovih 200 tekstova nisu ostali samo događaji. Ostali su ljudi.
Urednica, Avdo, Dino, Neimarlija, Maja, Barbara, Daliborka, Mirza, Omer, Azra, Krdža… Ljudi s kojima sam dijelio posao, kafu, razgovor, kilometre, neke dobre i neke teške dane. Ljudi koje sam sretao zbog nekog događaja, priče ili slučaja, a neki su, eto, ostali i u ovim mojim pričama.
Tu je i Merima, ona sa dva prezimena iz Crvenog križa. Sanja Vidaković, koju nikad nisam ni upoznao, a ipak je na neki način postala dio ovih osvrta. Tu su Nela, Amina, Devla, Kenda, Ivana i Miro i mnogi drugi.
A tu ste i svi vi koji ovo čitate.
Neki se javite. Neki samo pročitate. Neki se nasmijete, neki se prepoznate, a neki mi vjerovatno kažete u sebi da sam opet nešto zakomplikovao.
Ali čitate.
I upravo zbog toga ovi osvrti nisu ostali samo moje svakodnevno zapisivanje.
U njima je, na neki način, ostao jedan komad vremena. Ljudi koje sam sretao. Razgovori koje sam vodio. Mjesta na koja sam odlazio. Sitnice koje bih vjerovatno zaboravio da ih nisam zapisao.
Neko će možda jednog dana pročitati neki od ovih tekstova i sjetiti se sebe.
I to mi je možda najdraže od svega.
Da se neko prepozna u običnom danu.
Jer ovih 200 osvrta nisu priča samo o meni.
To je priča o ljudima koje sam sretao i o vremenu koje smo zajedno prošli.
Bilo je tu svega.
Smijeha, nervoze, politike, posla, para, problema, pobjeda, poraza, kafa, putovanja, bolesti, izbora i običnih jutara.
Dvije stotine dana.
Dvije stotine priča.
I ko zna koliko ljudi.
A šta ćemo dalje?
Rekao sam prije nekoliko dana, još osam do 200 pa ćemo vidjeti.
Evo nas na 200.
Sad evo gledamo.
(V.M.)