Zašto je bitno biti pažljiv i odgovaran učesnik u saobraćaju, svoji primjerom je pokazala Almedina Čamdžić iz Vozuće kod Zavidovića koja je danas u kolicima nakon saobraćajne nesreće. Nesreću je doživjela kada je imala 19 godina. Svojom krivicom, priznaje.
Kako kaže, danas želi mladim ljudima prenijeti svoju životnu priču i skrenuti pažnju na nedogovorno ponašanje u saobraćaju.
“Ja sam osoba sa invaliditetom već 23 godine i to je posljedica saobraćajne nezgode i to zbog mog neodgovornog ponašanja, brze vožnje, neprilagođene uslovima na putu. Doživjela sam nesreću zbog koje imam invaliditet 100%”- kazala je Almedina. Prisjeća se da je tada, kao mlada osoba, voljela izlaske ali i kamione.
“Kao djevojčica sam sanjala da ću se zaposliti u špediciji, voziti kamione i putovati svijetom. Nisam sanjala da ću hodati u vjenčanici, nisam sanjala o nekom princu. Moj san su bili kamioni. Roditelji su mi za 18. rođendan priuštili da položim C kategoriju i bila sam druga žena u BiH sa tom položenom kategorijom koja je počela voziti kamion po BiH”- prisjeća se Almedina te ističe da je od roditelja tada dobila na poklon i auto, žutog Golfa 2. Za nju su to bili najljepši dani života. Poslije srednje škole, zaposlila se u autoškoli.
“Sve je nekako bilo vezano za saobraćaj. Ljubav iz djetinjstva je bio volan i htjela sam ići nekako tim putem. Zaposlila sam se u administraciji u autoškoli i na teorijskoj obuci kandidata. Upoznala sam i nekog momka, pa sam prvi put počela da sanjam da se ostvarim i kao supruga i majka”- ispričala je. Međutim, Almedina je bila ljubitelj brze vožnje, rijetko je vezala sigurnosni pojas, bila je sigurna u sebe i da je auto lakše voziti od kamiona.
“Uživala sam u brzoj vožnji. Uživala sam u adrenalinu, u zvuku motora kada pritisnem papučicu od gasa, šoder koji pršti ispod točkova. Svaki put kad bih bila vesela, sjela bih u auto i ispoljila tu svoju sreću kroz brzu vožnju. Kada bih bila tužna, također, sjela bih u svoje auto i to ispoljila kroz brzu vožnju”- ističe ona.
Njen zaručnik je pitao više puta zašto brzo vozi i nije znala odgovor. Te kobne noći, također, nije bila vezana, sigurna u sebe i u svoju vožnju mislila je da odlično poznaje taj dio puta. No, bila je u zabludi. Te večeri je zaručnik ponovo pitao zašto brzo vozi.
“Nisam ništa odgovorila. Sjela sam u auto i pritisnula papučicu gasa i to je posljednje čega se sjećam od te večeri. Tri kilometra iznad, doživjela sam saobraćajnu nesreću. Na mjestu gdje se dogodila nesreća, ograničenje brzine je bilo 50 km/h. Kasnije je utvrđeno da sam ja nesreću doživjeli pri vožnji od 100 km/h. Hitna me prevezla u Sarajevo u bolnicu i uradili CT. Ustanovljeno je da sam zadobila povredu vratnog dijela kičme, odnosno, lom tri pršljena, kičmena moždina je presječena”- prepričava Almedina svoju životnu traumu. Uz niz drugih povreda, provela je 36 dana u ekstenziji, odnosno, šarafima koji su bili pričvršćeni u njenoj lobanji povezani lukom i zakačeni tegovima od 7 kg koji su visili preko kreveta kako bi istegli dio kičme.
“Sjećam se kako mi je jedne večeri ipao šaraf i samo sam osjetila vrelinu na toj strani glave. Ustvari, to je bilo krvarenje. Sestra je zvala tehničare. Došao je doktor, a tehničar je nosio, bukvalno, aku bušilicu, da bi mi pričvrstili taj šaraf. Čula sma bušenje kostiju, pala sam opet u nesvijest. Sutra sam se probudila, ponovo sa tom ekstenzijom u glavi”- kaže ova mlada žena.
Poslije ekstenzije, nosila je gips 316 dana. Zbog prevelike vrućine, tijelo na leđima se ucrvalo te su Almedini radili četiri hirurške intervencije. Poslije gipsa, došao je okovratnik koji je nosila 547 dana. I cijelo to vrijeme je bila ovisna o drugima i njihovoj pomoći. Pet i po mjeseci poslije, njen zaručnik je došao i rekao da odlazi i da je ostavlja.
“Nije me više smatrao ravnom njemu, nije više vidio u meni osobu sa kojom može dalje kroz život. Okej, sada kada gledam na to, smatram to ispravnim. Bolje onda, nego par godina kasnije. Ali onda je to na mene itekako ostavilo udarac. Desila se psihička trauma koja je trajala oko pet godina”- prisjeća se. Na njenu sreću, porodica je ostala uz nju.
Njen život je bio veoma težak nakon nesreće, priča ona, a posebno faza privikavanja i prihvatanja invaliditeta, uključivanje u društvo, prepreke sa porodicom, te generalno uključivanje u sve sfere života.
“Za to mi je trebalo osam godina da se priviknem na invaliditet. Prvo sam se uključila u sport i postigla zavidne sportske rezultate. Onda sam se počela baviti izradom svadbenih dekoracija i to je prvi novac koji sam zaradila kao osoba sa invaliditetom. Onda sam prije devet godina pokrenula vlastiti biznis. Vlasnica sam obrtničke radnje koja se bavi izradom posteljnog i stolnog programa”- priča ova mlada žena koja je danas uspješna poduzetnica, a svoje znanje širi mladim ljudima, a posebno pokušava ih nešto naučiti iz svoje traume da ne bi i oni činili iste greške.
“Nije lako nikome i život je borba, ali je teže kada imate i invaliditet i još ste uz to žena. Nije lako”- ističe Almedina koja šest godona već radi na projektu kojim se podiže svijest o saobraćajnoj kulturi. Ona smatra da napretka ima i da mladi sve više uviđaju koje posljedice ostaju od saobraćajnih nesreća, a ona im to pokazuje svojim primjerom.
“Ne dozvolite da moja priča postane vaša”- poručila je ova hrabra žena koja je naučila lekciju na najteži način, ali nije odustala od života.
(Nataša Tadić)