Foto: Balans
Petak je, 14. august.
Jutro ugodno. Čak i svježije nego prethodnih dana. Čovjek bi rekao da se ljeto malo umorilo od sebe pa odlučilo predahnuti.
Ja sam, doduše, umoran od nečeg drugog. Od sinoćnjeg rada s Hilti bušilicom. Lupanje armirane ploče nije posao za svakoga. Pa ni za mene. Sve me boli. Ramena, ruke, leđa… Još samo čekam da me zaboli i ono za šta nisam znao da imam.
Skuham kafu. Mačka nema.
Uz kafu malo prelistam vijesti. Sinoć priveden Elvedin Pezić, islamski propovjednik. Društvene mreže uzavrele. Ljudi se raduju što je čovjek uhapšen. I, što mi je posebno porazno, pretežno muslimani.
Posebna smo mi vrsta ljudi. Sami sebi vukovi.
Nisam pobornik onoga što Pezić propovijeda. Naprotiv. Ali nikada se ne bih radovao tome što je čovjeka policija privela, pogotovo kada nije učinio nikome ništa nažao. Možemo se ne slagati, možemo kritikovati, možemo se ljutiti, ali radovati se tuđoj nevolji? To je već nešto drugo.
Valjda smo negdje usput zaboravili da čovjek može biti protiv nečijih stavova, a da istovremeno ne bude protiv čovjeka.
Vakat na posao.
Jutarnje vijesti se nižu, ali ništa posebno. Onda vijest iz Bratunca. Ljudi na vašaru pjevaju, Ne volim te, Alija, zato što si balija, vesele se i, kako se vidi na snimcima, doživljavaju neku vrstu kolektivnog delirija.
Dno civilizacije.
I onda čovjek shvati koliko je malo potrebno da se vratimo unazad. Jedna pjesma, nekoliko čašica, masa ljudi i nestane ono malo razuma što smo uspjeli sačuvati.
Ali hajde. Nećemo danas samo o ružnim stvarima.
Naručen sam za šišanje.
Odem kod Armina, kod kojeg se šišam već godinu-dvije. Mlad momak, radi dobar posao. Sam svoj gazda. Lijepo je biti sam svoj gazda, ali to ima jednu malu manu, moraš raditi više nego kada ti je neko drugi gazda.
Kod drugog možeš reći, ne mogu više.
Kad si sam svoj gazda, nemaš kome.
Ako vam treba muški frizer, barber shop SAAM kod Gradske pijace mogu preporučiti. Armin zna svoj posao.
Poslije šišanja sjednem na kafu.
Volim tako, između dvije obaveze, sjesti i zapisati koju crticu iz dana. Kasnije mi bude lakše zaokružiti sve. Kao da ujutro i tokom dana ostavim nekoliko kamenčića po putu, pa ih navečer samo pokupim i složim u priču.
Poslije toga ponovo posao.
Još nekoliko vijesti.
Večeras počinje Sarajevo Film Festival. Sjajan događaj koji je našu zemlju stavio na svjetsku mapu filma. Sarajevo tih dana nekako bude drugačije. Malo važnije, malo užurbanije, malo svjetskije.
I Tuzla će imati svoje projekcije. Nije loše. Nek se film gleda, nek se ljudi druže i nek se barem nekoliko dana priča o umjetnosti, a ne samo o politici, hapšenjima, mržnji i našim svakodnevnim nesrećama.
U Tuzli se radi i na proširenju parkinga. Gradonačelnik obišao gradilište kod Filozofskog fakulteta. Gradi se 80 novih parking mjesta.
Osamdeset.
U gradu u kojem je ponekad lakše naći slobodno mjesto u nečijem životu nego parking.
Lijepa vijest, svakako. Parking nam je postao posebna disciplina. Čovjek krene negdje i prvo ne razmišlja gdje će završiti posao, nego gdje će ostaviti automobil.
Vrijeme kući.
Svratim do Binga da kupim neni neke potrepštine.
Dođem, kafa se već kuha. Nena sjedi.
Poslije kafe kaže:
De vidi na mobitelu jel me ko zvao.
Pogledam.
Nije.
Ma ja.
Kao da sam joj upravo saopćio rezultat predsjedničkih izbora.
Kažem da malo nazovem ti kćerku.
Hajde.
Nazovem sa svog telefona. Pričaju minut-dva.
Nena onda kaže tetki:
Hajd, da ne trošiš više.
I to je to.
Jedna kratka priča, dva minuta razgovora.
Stariji ljudi valjda tako vole. Bez velikih riječi. Samo da čuju glas.
Tako prođe i petak.
Večeras majstor treba doći da završimo ono što smo jučer započeli oko odvoda. Muke ježeve. Čovjek pomisli da će jedan posao završiti za sat vremena, a onda se otvori još pet novih problema. Kao i u životu, uostalom.
Samo što za život nema Hiltija da malo probiješ zid i riješiš stvar.
I eto, tako prođe još jedan petak.
Od Hilti bušilice, preko Pezića i pjesme iz Bratunca, šišanja kod Armina, parkinga, filmskog festivala, pa do nene koja samo želi čuti nečiji glas.
Kad sve saberem, čini mi se da je život zapravo sastavljen upravo od tih sitnica. Od velikih vijesti koje nas na trenutak uznemire, ali i od malih stvari koje nas vrate sebi.
Možda bismo zato trebali malo manje uživati u tuđim padovima, a malo više u tuđim uspjesima. Malo manje pjevati ono što nas dijeli, a malo češće slušati jedni druge. I ne tražiti uvijek razlog da budemo protiv nekoga.
Jer na kraju dana, svi smo mi samo ljudi.
Neko umoran od Hilti bušilice, neko od politike, neko od života, a neko samo čeka da mu zazvoni telefon i da čuje poznat glas.
I možda je upravo to dovoljno za jedan običan petak.
Sutra ćemo opet o svemu ostalom.
(V.M.)