Foto: Balans
Sinoć sam, skoro u deset sati, skuhao kafu i izašao vani da je popijem.
Mrak. Tišina.
Dva dvorišta dalje komšija cuga ljutu i sluša muziku. Ne tiho, ali ne ni glasno. Taman. Tek toliko da pjesma dođe do mene, a da ne poremeti noć.
Noć je tiha, mjesec gleda sela kraj Morave.
Tozovac u svoje najbolje vrijeme.
Dok slušam pjesmu, pade mi na pamet Srboljub Škorjanec. Jedan od velikih ljubitelja ovih mojih dnevnih osvrta. Srboljub je iz Gornjeg Milanovca, radi u domu za stara lica, a zaljubljenik je u autiće i jedan od onih strastvenih kolekcionara.
Nadam se da čita i ovaj tekst.
Jutros ustajem u sedam.
Mačak nešto bolestan. Šepa. Neće ni da jede ni da pije.
Nakaradno jutro.
Kad mačak neće jesti, čovjeku nije ni do kafe kako treba. A kafa je, zna se, ozbiljna stvar. Ona kod mene ima gotovo status člana porodice, a mačak ima, bez gotovo.
Listam vijesti.
Tri godine su od ubistva Nizame Hećimović.
Sjećam se kao da je jučer bilo.
Adis nam šalje link videa. Otvaram i vidim prizor koji se teško može izbrisati iz glave. Unezvijerena i izubijana žena sjedi na klupi, polusvjesna. Muškarac, tada nisam ni znao ko je, podiže pištolj i puca.
Potreslo me do kosti.
Ne zbog toga što je to bio još jedan strašan događaj koji ćemo tog dana objaviti, nego zato što čovjek u takvom trenutku shvati koliko daleko može otići ljudska oholost, bijes i bezdušnost.
Nakon toga uradio sam desetine tekstova o Nizami, Gradačcu, nasilju, sistemu i svemu onome što je toj tragediji prethodilo i uslijedilo.
Neke priče čovjek napiše i zaboravi.
Neke ostanu.
Ova je ostala.
Nakon Nizaminog ubistva pokrenuli su se građani, protesti, okupljanja, sastanci, inicijative i projekti. Kao da je društvo, nakon još jednog užasa, konačno moralo priznati samo sebi da nije dovoljno reći desilo se i nastaviti dalje.
Gdje smo danas?
Vidimo svi.
Ne treba tu mnogo velikih riječi.
Dovoljno je pogledati vijesti.
Odem poslati neku poštu, sjednem sam na kafu brzinsku. Sve mi se više dopadaju ovakve kafe.
Oko podne idemo na proteste Žena Srebrenice.
Dugogodišnja je to tradicija podsjećanja na jednu od najvećih tragedija u novijoj evropskoj historiji. Na grad u kojem je u nekoliko dana ubijeno više od osam hiljada ljudi. Na genocid.
Ali i na ljude koji su nakon svega ustali.
Žene Srebrenice već decenijama ponavljaju isto. Traže pravdu, traže istinu, traže nestale. Ne traže mnogo. Samo ono što bi u normalnom svijetu trebalo biti podrazumijevano.
Na zadatku su i kolege.
Mirela, Brano, kolege sa Slona, Blicko.
Tu je i kolegica Midheta, koja se vratila nakon dužeg odsustva s televizije. Godinama radi na RTV TK. Novinar, urednik i voditelj.
Odlična voditeljica dnevnika.
Ima ono nešto što se ne može naučiti iz priručnika. Stav i gard. Pokret joj prati dinamiku vijesti. Kad je vijest ozbiljna, ozbiljna je i ona. Kad treba malo živosti, zna je dati. Kamera je, čini mi se, nikad nije uspjela pobijediti.
Vraćam se na posao.
Vlada Tuzlanskog kantona danas donijela odluku da penzionerima sa najnižom penzijom isplati po 100 KM pomoći.
Traje to već nekoliko godina i lijepa je vijest za ljude kojima svaki iznos znači.
Penzioneri su, izgleda, postali mađioničari preživljavanja. Od jedne penzije naprave i lijekove, i račune, i hranu, i poneku kafu.
Mi ostali nekad ne znamo gdje nam je plata nestala nakon pet dana.
Oni nekako izguraše mjesec.
Vrijeme kući.
Ali prije toga, Bingo.
Par sitnica.
Neke mi stvarno trebaju. Neke mi uopće ne trebaju. Ali kad ih vidim na polici, odjednom mi i one trebaju.
Čudna je to trgovinska magija.
U Bingu sretnem kolegicu Devletu, a nakon nje i zastupnicu u Skupštini TK Lejlu Vuković.
Bingo je, izgleda, postao mjesto susreta.
Nije ni čudo. Većina zarađenog ionako ode na hranu, piće i higijenu, pa je čovjeku praktičnije da se i sa ljudima sretne tamo gdje ostavlja pare.
Tako nam je kako nam je.
Kod kuće gledam televiziju.
Negdje u Africi lavice love žirafu.
Žirafa veća, viša, jača. Ali pet lavica ima plan. Opkole je i obore.
Dok gledam te televizijske mačke, pogledam svog mačka.
Moj leži.
Nema apetita nikako.
Ove lavice na televiziji su pojele i žirafu, a ovaj moj neće ni ono što inače najviše voli.
Ako sutra ne bude bolje, veterinar.
I tu negdje shvatim da je dan, zapravo, imao svega.
Bio je vreo.
Baš vreo.
Ali nije samo temperatura obilježila dan.
Bilo je tu i sjećanja na jednu ogromnu tragediju, ljudi koji godinama ponavljaju iste zahtjeve, kolegice koja se nakon duže pauze vratila poslu, susreta u prodavnici, čovjeka kojeg nikad nisam upoznao, a koji ipak prati ono što radim.
I jedan bolestan mačak koji mi je cijeli dan bio u glavi.
Valjda je i to život.
Malo vijesti, malo tuge, malo smijeha, malo Binga, malo Tozovca, jedna kafa pod mjesečinom i jedan pogled prema mačku koji neće da jede.
Sutra je novi dan.
Nove obaveze.
Nove vijesti.
I, vjerujem, neki novi ljudi.
A možda se negdje u Gornjem Milanovcu, u domu za stara lica, jedan Srboljub nasmije kad pročita da sam ga se sjetio zbog Tozovca.
Ako je tako, vrijedilo je napisati.
(V.M.)