Foto: Balans
Jutro je, deveti juli. Sunce je već odavno bilo iznad horizonta kada sam u sedam sati otvorio oči. Zapravo, nije me probudilo sunce nego mačak. Glad je, kao i uvijek, bila jača od mog sna. Njemu hrana, meni kafa.
Posao nije čekao. Već ujutro trebalo je doraditi jednu reportažu i završiti ono što je ostalo od prethodnog dana. Novinarstvo rijetko poznaje lagana jutra.
Poslije toga kafa s Almom, Branom i Dinom. Razgovori isti kao i kod većine ljudi koji rade ovaj posao, rokovi, obaveze, planovi i poneka doza nervoze koja se uvukla među svakodnevne zadatke.
Za susjednim stolom Neimarlijin brat. Sjajan harmonikaš, čovjek kojeg uvijek prati osmijeh i neka posebna pozitivna energija. Kaže da čita ove dnevne osvrte i da su lijepo napisani. Lijepo je to čuti. U vremenu kada kritike mnogo glasnije odjekuju od pohvala, svaka iskrena riječ ostane zapamćena. Popričali smo nekoliko minuta pa svako nastavio svojim putem.
Poslijepodne novi sastanci i nove priče. Jedan razgovor s gospodinom kojeg izuzetno cijenim. Kaže da su se zakomplikovale stvari koje su trebale biti jednostavne, jer su od početka bile dobronamjerne. Takve situacije uvijek podsjećaju na staru izreku da se ljudi drže za riječ, a volovi za rogove. Nažalost, danas se sve češće pokaže da nečija riječ vrijedi mnogo manje nego što bi trebala.
Dok se to dešava u Tuzli, hiljade ljudi prolaze mnogo teži put.
Drugi je dan Marša mira. Kolona je iz Liplja krenula prema Mravinjcima, preko Udrča, jednom od najzahtjevnijih dijelova cijele trase. Visoke temperature, strmi usponi i gotovo stotinu kilometara puta kojim se čuva sjećanje na one koji su u julu 1995. godine pokušavali doći do slobodne teritorije.
Prije učesnika u Mravinjce su stigle kolege Neimarlija i Mirela. Takav je novinarski posao. Moraš biti tamo gdje su ljudi, gdje su njihove priče, gdje su tuga, bol i sjećanje, ali i tamo gdje se rađa nada. Nema radnog vremena kada pratiš život.
Durma je otišao u Srebrenicu. Sutra će biti dodijeljena nagrada Nino Ćatić, čiji je idejni tvorac zajedno s Eminom. To je posao koji se možda ne vidi na prvu, ali ostavlja trag. Važan je za novinarstvo, za kulturu sjećanja i za ljude koji odbijaju da uspomene prepuste zaboravu.
Između svih tih priča stigla je i vijest iz Srebrenika. Muškarac je uhapšen nakon što je puškom, s metkom u cijevi, prijetio građanima. Takve vijesti, nažalost, postaju sve češće. Ipak, nikada ne mogu razumjeti šta čovjeka dovede do toga da oružje usmjeri prema drugim ljudima.
Predvečer uključenje. Mirela u studiju, ja iza kamere. Nekoliko minuta programa i još jedan zadatak je završen.
Na putu kući prolazim pored obnovljenog parka kod Bosanskog kulturnog centra u Tuzli. Prizor koji zatičem ostavlja gorak osjećaj. U park ulaze ogromni kamioni. Postavlja se luna park koji je stigao iz Hrvatske. Nakon mjesec dana rada teško da će taj prostor ostati isti kao danas.
Ne mogu da se ne zapitam ko je donio takvu odluku. Ko je procijenio da je park, tek uređen i obnovljen, pravo mjesto za tešku mehanizaciju i zabavne sadržaje? I još jedno pitanje koje mi se samo nameće, da li bi neki luna park iz Tuzle mogao dobiti dozvolu da na isti način koristi gradski park u Zagrebu ili Vinkovcima?
Možda postoji dobro objašnjenje. Volio bih da ga čujem.
Tako je prošao još jedan dan. Pomalo težak, pomalo umoran i bez mnogo razloga za radost. Ali takvi dani imaju jednu dobru osobinu, uvijek ih smijeni novo jutro.
A od sutra, valjda, bude makar malo ljepše.
(V.M.)