Foto: Balans
Ponedjeljak je, šesti juli.
Budim se oko sedam. Mačak, kao i uvijek, prvi traži svoje. Hrana za njega, kafa za mene. Sunce je već izašlo, ali ni oblaci ne odustaju. Kao da se i nebo jutros premišlja kakav će biti dan.
Krećem na posao. Prva stanica nije kancelarija nego kafa s kolegama. Mala tradicija koja se ne mijenja. I ne treba. U vremenu kada se sve mijenja iz dana u dan, lijepo je imati nekoliko sigurnih tačaka koje čovjeka podsjete da nisu sve vrijednosti izgubljene.
Nakon kafe vraćam se poslu.
Ali danas nije običan radni dan.
Danas je istekao rok za predaju kandidatskih listi Centralnoj izbornoj komisiji Bosne i Hercegovine. Karte su podijeljene. Poznata su imena ljudi koji će narednih mjeseci tražiti naše povjerenje, a 4. oktobra tražiti naše glasove.
Počinje još jedna izborna kampanja.
Opet ćemo slušati velika obećanja, gledati prepucavanja, pratiti istraživanja javnog mnijenja i brojati ankete. Neko će govoriti o ekonomiji, neko o patriotizmu, neko o Evropi, neko o prošlosti. A građani će, kao i uvijek, pokušavati pronaći razlog da nekome vjeruju.
U utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine nalaze se četiri dobro poznata imena.
Denis Bećirović traži novi mandat.
Bakir Izetbegović želi povratak u Predsjedništvo.
Semir Efendić prvi put ulazi u ovu utrku.
Fahrudin Radončić ponovo pokušava osvojiti povjerenje birača.
Svaki od njih ima svoje iskustvo, svoju političku biografiju i svoje biračko tijelo.
Ako se gledaju pojedinačne stranke, bez podrške koalicija i mogućih prelivanja glasova, teško je zanemariti činjenicu da SDA i dalje ima najstabilniju infrastrukturu među bošnjačkim strankama. Uz to, prezime Izetbegović nosi političku težinu koju je nemoguće ignorisati.
Rahmetli Alija Izetbegović ostao je simbol jedne epohe i čovjek kojeg veliki broj Bošnjaka i danas doživljava kao državnika od historijskog značaja. Na prvim poslijeratnim izborima 1996. godine dobio je više od 760.000 glasova. To je rezultat koji se i danas spominje kada se govori o političkom utjecaju i povjerenju koje je imao među narodom.
Možda će neko reći da danas ljudi glasaju za Bakira. Drugi će reći da dio birača i dalje glasa za ideju, simbol ili naslijeđe koje nosi prezime Izetbegović. Koliko je toga ostalo, pokazat će izbori.
Dok pišem ovaj tekst, sjetim se svoje nene. Vozio sam je na glasanje. Mislim da su bili izbori prije šest ili osam godina. Vrijeme prođe, pa čovjek pomiješa datume, ali neke razgovore ne zaboravlja.
Kako nena nije znala pisati, pomagao sam joj prilikom glasanja. Pitam je, više reda radi nego što sam očekivao odgovor:
Neno, za koga glasamo?
Nisam stigao ni završiti pitanje, a ona kao iz topa:
Za Aliju. Za koga ću drugog?
Pokušavam objasniti da Alije odavno nema na glasačkom listiću, da su druga vremena i drugi izbori. Ona me samo pogleda onim pogledom koji kaže da sam ja mlad i da nemam pojma.
U njenoj glavi dileme nije bilo. Nije pratila televizijske debate, nije čitala ankete niti analizirala političke programe. Za nju je politika bila mnogo jednostavnija od svega što danas gledamo.
Danas su vremena drugačija. Na listićima su nova, ali i neka stara imena. Hoće li neko glasati za program, neko za stranku, neko za čovjeka, a neko za prezime ili uspomenu, pokazat će izbori.
Ali, na kraju, nije presudno ko je čiji sin, ko ima najjaču stranku ili najbolju kampanju.
Presudno je šta ćemo mi uraditi.
Demokratija nije dan izbora. Demokratija je odluka da se izađe na izbore.
Najlakše je sjediti u kafiću i reći da su svi isti. Najlakše je ostati kod kuće i poslije četiri godine govoriti kako ništa ne valja. Teže je preuzeti odgovornost i zaokružiti ime za koje vjerujete da može donijeti promjenu, ili barem manje razočaranje od drugih.
Političari će odraditi svoj dio posla.
Vodit će kampanje, održavati skupove, dijeliti obećanja i pokušavati osvojiti naše glasove.
Na kraju, olovka će biti u rukama građana.
Kako god se zvali kandidati i kako god završila kampanja, jedna stvar ostaje ista.
Do nas je.
Uvijek je bilo.
(V.M.)