Postoje ljudi čije su biografije ispisane krvlju, ne zato što su to željeli, već zato što im istorija na pragovima kuća nije ostavila drugi izbor. Jedan od takvih je Smajo Mandžić. Njegovo ime nije samo podatak iz vojnog arhiva, on je jedini živi nosilac „Zlatnog ljiljana sa zlatnim vijencem“, čovjek koji je kraj agresije dočekao onako kako ga je i počeo, u vojničkim čizmama, s prstom na obaraču i srcem u rodnim Potočarima.
Dok danas prelistavamo godišnjice kao suhoparne kalendarske listove, Smajina priča nas udara u pleksus. To nije priča o visokoj politici ili strateškim salonima. To je priča o sirotinji, kako on sam kaže, o običnim ljudima, lovcima i rezervistima koji su 1992. godine, bez ičije pomoći, stali pred Arkanove jedinice. To je priča o grupi od 20-ak momaka predvođenih Naserom Orićem koji su odlučili da njihovi životi i životi njihovih porodica imaju cijenu koju agresor mora platiti.
Cijena Smajine slobode je zastrašujuća. Tri brata, Juso, Kiram i Salan i otac Idriz. Salanove kosti još uvijek negdje lutaju prostranstvima Ružinih voda, čekajući da budu smirene, dok je otac Idriz ostao u srebreničkom paklu jula 1995. godine. Kad je dobio sina, Smajo mu je dao ime po bratu Salanu. Damu je uvijek pred očima. Smajo je ranjavan šest puta. Najteže onog januara 1993. na koti Jezero, u duelu koji zvuči kao scena iz epskog filma, on pogađa tenk, a tenk pogađa njega. Operisan naživo, otpisan od ljekara, pobijedio je sepsu snagom volje koju posjeduju samo oni koji znaju da iza njih nema ničega osim provalije.
Ali, prava tragika Smaje Mandžića nije u ratnim ranama. Ona je u njegovom pogledu na današnjicu.
Njegov put od Potočara, preko srebreničke golgote, do oslobađanja Sanskog Mosta na čelu 286. brdske brigade, svjedoči o nevjerovatnom vojničkom moralu. Zamislite tog čovjeka koji pred strojem izmučenih Srebreničana u Stuparima kaže, “Većina nas će se vratiti na tabutima… ko ima tremu, neka izađe iz stroja”. I niko ne izlazi. To je onaj bosanski inat koji je spasio državu, a koji danas, čini se, polako isparava u magli politikanstva.
Mandžićeva poruka na Dan Armije RBiH je šamar našem kolektivnom samozadovoljstvu. „U istoj smo situaciji kao početkom 90-ih, možda i u goroj“, upozorava pukovnik. Njegovo razočarenje odnosom države prema onima koji su je krvlju natopili nije tek žal za privilegijama, jer on ih je pošteno zaradio, već strah za budućnost. Strah da smo, ukidajući obaveznu obuku i zanemarujući patriotske snage, postali ranjiviji nego što smijemo biti.
Smajo Mandžić nije radikal, on je vojnik koji nema rezervnu domovinu. On je podsjetnik da državu nije odbranila retorika, već sirotinja koja je uništavala oklopnjake dok su im porodice nestajale u šumama istočne Bosne.
Danas je Smajo poduzetnik, vlasnik zaštitarske agencije, ali i čovjek koji kroz svoj rad nastavlja bitku. On ne gradi kule, već stipendira djecu Podrinja i zapošljava saborce, liječeći ratne rane onako kako najbolje zna, radom i solidarnošću. Sretnim ga čine fakultetske diplome djece njegovih poginulih prijatelja, više nego bilo kakva politička funkcija.
I dok u lovu s prijateljima pokušava pronaći mir, sjene Srebrenice ga ne napuštaju. Svaki pucanj ga podsjeća na genocid, svaka nepravda na propuštene prilike države za koju je krvario.
Danas, dok on dane provodi noseći teret sjećanja na pet uništenih tenkova i četvoricu ubijenih članova porodice, ostaje pitanje za sve nas, da li smo dostojni te čizme koja je gazila od Potočara do Sane, i da li ćemo, ne daj Bože, ponovo morati tražiti sirotinju da nas brani dok mi oklijevamo?
Mandžić nas podsjeća, mi nemamo kud. To je naša najveća snaga i naša najteža sudbina.
(V.M.)