Foto: Safet Hamzić
Nisu svi vikendi isti, taman posla. Ni ljudi nisu, neki su kazna, a neki nagrada.
Bajkoviti vikend odvede nas do starog grada Samobora, nevjerovatnog mjesta, čija vrata čuva sjena Idriza Đedovića i usamljene Bademe. Onda se čudo u istom danu slilo u piramide od pijeska u Miljevini. Noćimo u Foči i vidimo lice grada koje drugačije ne bi ni vidjeli, oči u oči, tišina u tišinu. Jutrom ne planiramo završiti nego se otisnemo u još smjeliju avanturu i kaldrmisanim planinskim putem dohvatimo planine Zelengore i Orlovačkog jezera. Još srijemoš i kaćunak cvjetaju, a rijetki putnici se usude istim stopama jer još nije pravo vrijeme.
Pretakamo, susrećemo, razgovaramo, čudimo se, posrćemo, na snijeg i led udaramo, na stada krava i stoljetne lipe, na stara grbolja i mlade ljude, na divlje vode i pitome oči, na trista čuda i na pitanja na koja ne umijemo odgovoriti.
Kako je začudna ova zemlja…
Nikad ne znaš na koga možeš nabasati, ali je to valjda baš zbog toga zanimljivo jer je do kraja neizvijesno. Skrenemo preko širokog, stamenog mosta sa puta za Višegrad prema žbuniću sela u brdu. Dvije kuće i selo. Nama čudno, ali ne dovodimo u pitanje običaje i pravila drugih mjesta.
Sretnemo punijeg gospodina i pitamo: Je li ovo put za do tu? Jeste, samo pravo i ne možete pogriješiti. Namjera nam je da se popemo do starog grada, ne krijemo. Ja sam odavde, a nikad se do Samobora popeo nisam.
Još reče, doći ćete do Bademine kuće, ona je pod stijenom, živi sama, ona će vam objasniti kuda dalje.
Klizimo kroz sela Hladila, Gornje Dvorište i na vrhu Vina. Negdje gdje su vikendice pored puta u koje rijetko ko dođe, pogolem kombi i kraj kombija čovjek. Srdačno se sa nama ispriča. Samed Hastor nam reče da se Hastori porijeklom iz sela Gornje Dvorište odmah preko brda, uglavnom svi pa i onaj na kojeg prvog pomislite.
Idriz je, veli, rahmetli, a on je živio još dalje od Bademe. Kad dođete do njene kuće objasnit će vam da se držite putokaza i nipošto ne skrećete.
Bademu ne nađosmo pred kućom. Nekoliko pasa laje na nas, teče voda na česmi, teče rijeka. Čekamo, zovemo i odustanemo. Snaći ćemo se sami. I jesmo. Stazom kroz planinu. Jedan dio je staro groblje i već iz daleka se vidi ona začudna kula starog grada Samobora.
Negdje pri vrhu izvor sa hladnom, planinskom vodom.
Na litici brda u masivu planine Guston, na nekih 786 metara nadmorske visine stoji kao stražar stari grad Kosača nazvan Samobor. Mitsko mjesto, puno tajni i tišine, opomene i visine. Vrijedno da se do njega dođe i da se pokloni pred njegovom nevjerovatnosti.
Onda smo se vratili, a Bademe nigdje. I pomalo, prema Goraždu pa u Miljevinu i one čudne piramide od pijeska. Jeste li bili, bili smo, to je sasvim dovoljno.
Prespavali smo u Foči. Jutrom naumili za Zelengoru, do jezera. U selu Jeleč, raspitujući se za put sretnemo parketara Idriza Šljivo i siti se ispričamo sa njim. Još jednom se dokaže da je svijet mali i da nikad ne znaš gdje ćeš koga sresti. Idriz nam lijepo objasni kako da stignemo tu gdje nam je bila namjera.
Putem naiđeno na neko staro groblje, u selu Jelašca, sa ogromnom lipom i ruševnom džamijom. Stanemo da udahnemo vazduh, a putem naiđe čova željan razgovora i predstavi se kao Vlah. Poznaje naš kraj, nekad je vozio tim putevima, sad čuva stoku i šeta selom.
Upozoravaju nas putem da je snijeg i led i da je još rano, da je Zelengora najljepša nekad kasnije kad sve ozeleni. Eh…
I tako, planinskim putem hajde i hajde.
Stigosmo, udahnusmo pored jezera čist zrak, poslikasmo vrhove i vratismo se nazad.
Ispričasmo stotinu nepotrebnih priča i tema i tek pokoju koja je bila vrijedna razgovora, ali put je dug pa u njega stane i što valja i što ne valja.
Hvala velikom putniku i mom sagovorniku Safetu H. Svijet je šarena laža, a mi ćemo skontati ko je radio malter za zidanje zidina Samobora…
Do nekih novih posrtanja, uz brdo…
Živi, zdravi i veseli bili…
(Mehmed Đedović)