Foto: Balans
Sedam je sati ujutro. Alarm ne zvoni, on tuče. Otvaram jedno oko i molim Boga da sam umro, ali termometar kaže da je java. Temperatura raste, grlo me steže kao da sam progutao kaktus, a nos curi u ritmu jutarnjih vijesti. Raspoloženje? Čista nula. Onaj trenutak kad stojiš ispred ogledala i vagaš, umiti se ili ubiti?
Ipak, pobjeđuje radna etika. Posao ne čeka da tvoj imunitet dođe sebi. Brzinska kafa, tek toliko da srce prepozna da je živo, i pravac na snimanje.
Sa mnom kolegica Daliborka, vrijedna, brza, duhovita i jaran. Boli je ruka, pa je malo na leru. Ali duha ima i dalje. Dok snimamo jedan prilog već vidim da ima ambicije za još jedan. Da ima, da ostane za ne daj Bože. Jer u medijima je glad za pričama gora od one u studentskoj menzi. Shvatila je davno surovu istinu našeg posla, vijesti su kao kafa, što ih više trošiš, to ti više trebaju da ostaneš budan i relevantan.
Prva sagovornica izlazi pred objektiv. Priča ona, usta se pomjeraju, ali ja je ne čujem. Gledam i ne vjerujem. Zašto neko hoće da bude Radosav iz Đekne? Šta se desilo sa potrebom za estetikom?
Slijedi prelazak u budućnost. Drugi sagovornik, tema, moderna tehnologija, AI, robotika, svijet u kojem će nas mašine zamijeniti. Čovjek se pati s rečenicama k’o Isus na Golgoti. Svaka riječ mu je teška k’o tona uglja. Gledam ga i kontam, e, tebe bi, stvarno trebao neko zamijeniti. Bar jedan osrednji algoritam, spasio bi i tebe i nas.
Dan je već odavno dao petama vjetra kad naletim na Fahru Skopljaka. Čovjeka nisam sreo bar dvije godine. U ovoj našoj političkoj močvari, Fahro je endemska vrsta. Ljudina na kvadrat, bez srkleta, bez onog vještačkog stresa. Svaka mu je na mjestu, zrači nekom starinskom mudrošću koja ti popravi dan. Čovjek se zapita, da je više ovakvih u politici, gdje bi nam bio kraj? Vjerovatno ne bismo ovoliko pričali o robotima, jer bi nam ljudi bili sasvim dovoljni.
Malo sunca u ovom tmurnom danu donijela je vijest iz „Zmajevog srca“. Konobaru Saši Šunjki dobri ljudi su ispunili rođendansku želju, ide čovjek u Barcelonu da upozna svoje idole. Lijepo je znati da negdje, mimo skupštinskih sala, život ipak ima smisla i da se snovi ne gaze uvijek čizmom realnosti.
Konačno sam isplivao iz groznice i maramica, taman na vrijeme da me resetuje Amila s RTV TK svojim standardnim repertoarom. Kod nje nema dobar dan, već odmah kreću šale sa seksualnom konotacijom od kojih bi se i kamen zacrvenio, ali meni su sjele bolje od svakog antibiotika. Naravno, potreba je imati gene Apolona i Rocca Siffredija zajedno, jer laganje o gabaritima nije samo dozvoljeno, nego je moralna obaveza za popravljanje dana. U realnost me vraća pogled na sutrašnji dnevni red Skupštine TK i diže pritisak!. Dvije sjednice. Na prvoj biraju zamjenu za Žarka Vujovića, klasična rokada u kojoj se figure mijenjaju, a tabla ostaje ista. Druga tačka, rasprava o Koksari. Firmi koja je odavno ugašena, propala, mrtva.
Raspravljati o Koksari danas je isto što i pokušavati reanimirati čovjeka koji je već sahranjen i kojem je podignut spomenik. Ali eto, naša politika voli demagogiju, voli pitanja bez odgovora i traženje krivca. Volimo pričati o onome čega nema, dok nam ono što imamo, poput brkate sagovornice ili robotskih govornika, polako pije krv na slamku.
I tako, dok se borim s temperaturom i apsurdima svakodnevice, shvatam da je život u ovoj našoj kotlini zapravo jedan loš reality show s vrhunskom produkcijom. Između brkatih istina, robotskih govora i političkog oživljavanja mrtvaca, jedini pravi lijek nisu antibiotici, nego taj prkosni bosanski humor.
Možda nas mašine i zamijene, ali nijedan algoritam nikada neće moći simulirati taj spoj tragedije i komedije koji preživimo do ručka. Sutra je nova sjednica, novi kaktusi u grlu i stara nada da će, uprkos svemu, pobijediti ljudi poput Saše i Fahre, a ne oni koji od Koksare prave naučnu fantastiku.
I zato, na kraju dana, ostaje samo jedno pitanje, ne ono s početka, umiti se ili ubiti, nego ima li smisla uopšte tražiti logiku tamo gdje je odavno nema. Možda je odgovor jednostavniji nego što mislimo, preživjeti dan, nasmijati se apsurdu i sutra opet ustati, pa makar i s kaktusom u grlu. Jer dok god imamo snage da se sprdamo s vlastitom stvarnošću, nismo još spremni prepustiti je ni robotima ni političkim iluzionistima.
(V.M.)