Subota je, deseti oktobar. Ustajem u sedam. Skuham kafu. Jutarnje vijesti malo provrtim. Ne mijenja se ta rutina. Kafa, vijesti, pa polako u još jedan dan. Čovjek bi rekao da se ništa posebno ne dešava, ali kad malo bolje pogledaš, svaki dan ima svoju priču. Nekad za naslov, nekad za rubriku crne hronike, a nekad za privatnu arhivu kojoj se smijemo tek kad prođe.
Sinoć je Hrvatsko kulturno društvo Napredak Tuzla otvorilo novu kulturnu sezonu koncertom violinistice Katarine Pavljašević i pijanistice Anje Riđešić u Hrvatskom kulturnom centru Sveti Franjo.
Lijepa muzika, vrhunske izvedbe i aplauzi koji su govorili više od riječi. Katarina je kćerka moje drugarice Barbare, urednice na RTV Tuzlanskog kantona. Barbara je jedna od onih žena koje su se za svoju djecu žrtvovale i onda kada niko nije gledao, a žrtvuju se, vjerovatno, i danas. Takve majke ne znaju baš stati. I kad djeca odrastu, one nekako nastave biti tu, iz pozadine, da poguraju kad treba i da se raduju svakom njihovom uspjehu kao da je prvi.
Zato je sinoćnji koncert bio više od lijepog kulturnog događaja. Bio je i podsjetnik da se trud, odricanje i roditeljska ljubav nekad zaista vrate na najljepši mogući način. Ne uvijek onako kako smo zamislili, ne uvijek kada smo očekivali, ali nekad dođu na pozornicu, zasviraju i dobiju aplauz.
Oko osam krećem na posao. Kišica je malo padala tokom noći. Od kuće nizbrdo, malo gas, pa kočnica, kad automobil prokliza. Nije mi baš bilo do umjetničkog dojma. Pomislim da možda gume nisu dobre, mada vjerujem da jesu. Vjerovatnije je da je put bio klizav, prašina se pomiješala s kišom i eto ti belaja.
Na poslu sam oko pola devet. Malo rada, pa doručak. Ćevapi kod Zlaje. Odem po hranu, ali još nije gotova, pa usput svratim kod Kineza na Slatini da kupim neku foliju.
Kod Kineza, kao i uvijek, ima naroda, a ima i svega i svačega. Čovjek uđe po jednu stvar, a izađe s osjećajem da je upravo obišao pola svijeta, sve bez pasoša.
Među robom, primijetim, stoje i igračke za žene, udovice, raspuštenice, jake i nejake. Jedna gospođa ih razgledala pa ode. Ja pitam Kineza ima li kakve zabave i za muškarce, a njegova žena odmah dobaci, nabavit ćemo ako tleba.
Eto. Čovjek došao po foliju, a usput pokrenuo i tržište. Nikad ne znaš gdje će te radoznalost odvesti. Nekad do kantonalne skupštine, nekad do policijskog saopćenja, a nekad do kineske radnje na Slatini, gdje se poslovne ideje rađaju brže nego što se roba raspakuje.
Završim kupovinu, vratim se na posao. Vijesti ne čekaju. Prof. dr. Nedžad-ef. Grabus izabran je za novog reisul-ulemu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Poručio je da će Islamska zajednica uvijek biti uz ono što je dobro i nastojati zaustavljati ono što je štetno za društvo.
Lijepe riječi. Samo se čovjek ponekad zapita koliko nam je teško ono što je dobro prepoznati, a još teže oko njega se okupiti. Ali eto, svako vrijeme nosi svoje izazove, a nama ostaje da pratimo, bilježimo i pokušamo razumjeti šta se oko nas dešava.
Još malo vijesti, pa vakat kući.
Čujem se s Kendom. Hoćemo li na kafu? Hoćemo. Sjednemo u Bosnu. Kenda u obavezama na sve strane. Tuzlanski maraton, posao, cuko po imenu Rea, pa planinarenje. Dok ga slušam, pokušavam pohvatati sve konce, ali ne ide. Neko ima problem kako da ispuni dan, a neko bi morao uvesti još nekoliko sati da bi sve stigao.
Malo protabirimo razne teme, malo i o ženama. Šta fali. Muškarci kad sjednu na kafu, riješe svjetsku politiku, ekonomiju, sport, a onda, dođu i do žena. Nije red da baš sve probleme ostavimo neriješene.
Sjetim se jednog rudara, komšije. On je vječito na poslu u jami pričao o ženama i seksualnim apetitima, a kad dođe kući, ženi pričao o jami i teretili poslu.
Nakon kafe, kući. Usput svratim u Bingo da neni kupim šta joj treba. Uzmem dvjesto grama suhog mesa. Račun oko jedanaest maraka.
Nena mi je, međutim, rekla da uzmem za osam.
Dođem kući, dam joj kesu, a ona me gleda kao da sam se vratio s pijace bez pola namirnica.
Što si samo vako malo uzeo, bolan, bolan?
Pitam je koliko sam trebao uzeti.
Pa rekla sam ti za osam maraka!
Objasnim joj da sam i uzeo suhog mesa, ali da je cijena takva kakva jeste.
Tebe, dijete drago. Pa nema ovo ništa.
Nena, izgleda, još živi u vremenu kada je suho meso deset maraka kilogram. A ja joj nemam srca objašnjavati da su se vremena promijenila, da cijene imaju svoj život i da, po svemu sudeći, ne namjeravaju stati. Njoj je ostalo u glavi koliko je nešto nekad koštalo. Meni ostaje da gledam račun i pokušam shvatiti kako smo od osam maraka došli do dvjesto grama.
Nije to samo priča o suhom mesu. Tako je to s ljudima. Neki se teško mire s novim cijenama, neki s novim vremenima, a neki s činjenicom da više ništa nije onako kako pamte. I dok mi mislimo da se svijet promijenio preko noći, oni se drže svojih mjera, svojih navika i nekih davnih računa koji su odavno prestali važiti.
Popijemo kafu. Nena onda otvori novu temu. Neko joj je rekao da treba platiti hodžarinu. A plaća je već godinama. Sad joj nije jasno zašto bi opet morala platiti, odnosno šta se to promijenilo da se o tome ponovo govori.
Pokušam objasniti. Govorim, pojašnjavam, vraćam se na početak. Slaba fajda.
Ja kući, a nena ostade da razmišlja o hodžarini i suhovini.
I nekako mi se učini da je to možda i najpošteniji završetak ovog dana. Cijeli dan vrtimo vijesti, pratimo izbore, bilježimo izjave, slušamo obećanja, razgovaramo o velikim stvarima i pokušavamo shvatiti svijet koji se mijenja brže nego što ga uspijevamo pohvatati. A onda dođemo kući i shvatimo da se život, u suštini, i dalje sastoji od istih malih briga.
Koliko košta suho meso. Je li plaćena hodžarina. Hoće li sutra biti kiše. Jesu li gume dobre. Ima li vremena za još jednu kafu.
Ima u tome i humora, ali i neke sjete. Jer dok se mi smijemo neninom čuđenju nad dvjesto grama suhog mesa, znam da iza toga stoji čitav jedan svijet koji polako odlazi. Svijet u kojem se znalo koliko šta košta, u kojem su se neke stvari podrazumijevale i u kojem je čovjek, valjda, imao osjećaj da može držati korak sa životom.
Danas ni mi mlađi više nismo sigurni da možemo.
Sutra je novi dan. Novi ljudi i neke nove sudbine. Možda nova velika vijest, možda neka mala ljudska priča, a možda samo kafa, kiša i još jedan račun koji neće odgovarati onome što smo zamislili.
A nena će, vjerovatno, i dalje misliti da je suho meso deset maraka kila.
I možda je, u ovom ludom vremenu, lijepo što barem neko još uvijek zna koliko bi nešto trebalo koštati.
(V.M.)