Foto: Balans
Jutros u osam stiže poruka od drugarice, žene do čijeg mi je mišljenja stalo. Kaže, čini joj se da joj nedostaju moji dnevni osvrti.
Čovjeku bude drago. Ne pišeš više, pa misliš da niko nije ni primijetio. A onda ti neko kaže da mu nedostaje ono što si pisao i shvatiš da je možda ipak vrijedilo ustajati, gledati ljude, slušati ih i navečer sve to pokušati pretvoriti u nekoliko smislenih rečenica.
Nešto kasnije, oko jedanaest, Dino mi uz kafu kaže, ti si lažov!
Zbog?
Jesi li mi rekao da ćeš mi, ako se ikada kandidujem na izborima, svaki dan pisati tekstove i osvrte za afirmaciju i reklamu?
Jesam.
A kako bi to radio kad sad kažeš da nemaš inspiracije da pišeš dnevne osvrte?
Logično pitanje. Neugodna pitanja obično i jesu najlogičnija.
Odgovor je jednostavan. Ili pišem ili ne pišem. Evo, sad pišem. A Dino neka se kandiduje, za njega ćemo lako. Inspiracija se, izgleda, lakše pronađe kad je u pitanju tuđa politička karijera nego vlastita svakodnevica.
Jutros sam, inače, na nogama bio već u pet i dvadeset. Imamo jutarnji program. Poslije kafe, put pod Golfa, pa za Tuzlu. U sedam sam već tamo, što znači da je dan počeo prije nego što su mnogi uspjeli otvoriti oba oka.
Gošća jutarnjeg programa govori o psihičkim problemima današnjice. Tema je to koja se može tabiriti danima, mjesecima, a vjerovatno i godinama. Jer koga god sretnem, imam osjećaj da mu fali neka daska u glavi. Nekome daska, nekome letvica, a nekome, Boga mi, čitava građa.
Naravno, ne isključujem ni sebe. Ko zna šta bi se sve pronašlo kad bi neko odlučio napraviti ozbiljnu inventuru u mojoj glavi.
Možda bi nam svima dobro došao jedan zajednički servis. Da se malo dotegnu šarafi, zamijene dotrajale letvice i provjeri ima li još šta pod garancijom.
Jučer smo Dino i ja bili u Srebrenici. Memorijalni centar posjetili su američki senatori Jeanne Shaheen i Dick Durbin, čija imena, kad ih izgovoriš onako kako se čitaju, zvuče jednostavnije nego što izgledaju napisana. Njihova posjeta bila je još jedna potvrda važnosti očuvanja sjećanja na genocid u Srebrenici i istine o zločinima počinjenim u julu 1995. godine.
Senatorica je došla sa tridesetak, možda i više ljudi, portparoli, obezbjeđenje, fotografi, savjetnici… A, obična žena, u patikama i majici. Bez neke posebne predstave, bez potrebe da od same sebe napravi događaj.
Pokušavam je uporediti s našim političarima. Ne ide.
Imao sam potrebu da ovo napišem. Nekad su upravo takve sitnice važnije od svih velikih riječi koje čujemo.
Danas smo u hotelu Salis imali snimanje. Priča o inženjerima iz Tuzle i Bosne i Hercegovine koji proizvode dijelove za veš-mašine, aparate za mjerenje pritiska, mašinice za šišanje i ko zna šta još. Znanje postoji, ljudi postoje, proizvodnja postoji. Rade za strance, jer su stranci prepoznali ono što mi često ne vidimo.
Naši investitori, čini mi se, mnogo više vole neke druge poslove. Poljoprivredu, stanove, poslovne prostore i firme čijom se kupovinom može okrenuti milion za jedan dan.
To su naši biznismeni. Kakve mašinice, kakvi aparati, kakvi otpornici. Ko će se još baviti proizvodnjom, radnicima, tehnologijom i tržištem kad se može kupiti zgrada, preprodati zemljište ili napraviti posao u kojem se novac obrne prije nego što se kafa ohladi?
A onda se pitamo zašto nam mladi odlaze i zašto naše znanje vrijedi više negdje drugo.
Možda zato što se kod nas više cijeni onaj ko zna brzo okrenuti novac nego onaj ko zna napraviti nešto što će trajati.
Poslije snimanja kafa s Durmom. Pisao sam o njoj, a onda zove Amina. Nismo se dugo vidjeli.
Kafa?
Kafa, jašta.
Sjednemo u BCC. Tema za izvoz. O svemu smo elaborirali, od ozbiljnih stvari do onih koje ne bi preživjele objavljivanje. Ako je bilo i ponekog trača, i to je ljudski. Ne može čovjek baš svaki razgovor voditi kao sjednicu nekog važnog odbora.
Volim takve kafe. Bez žurbe, bez gledanja na sat svakih trideset sekundi, bez onog osjećaja da negdje kasniš i da bi trebalo biti na tri mjesta istovremeno. Sjedneš s ljudima koje dugo nisi vidio, priča krene sama i odjednom shvatiš da ti je baš to trebalo.
Vratim se na posao. Malo montaže, malo politike. Pišem članak o broju glasova koje su političari osvojili u izbornim utrkama. Među rekorderima i nekoliko imena iz Tuzlanskog kantona.
Nije mala stvar skupiti pet, šest, deset ili petnaest hiljada glasova. Iza svakog broja stoje ljudi koji su nekome dali povjerenje, a iza tog povjerenja trebalo bi da stoji i neka odgovornost. Brojevi se lako prebroje, ali ono što poslije njih dolazi mnogo je teže.
Petnaest hiljada glasova nije samo broj na papiru. To je petnaest hiljada ljudi koji od nekoga nešto očekuju. Dobro, možda ne očekuju svi isto, a možda neki očekuju samo da im se neko javi kad prođe izborna groznica. Ali i to je već tema za poseban osvrt.
Poslijepodne zove Omčo na kafu.
On, Durma i ja. Popijemo kafu, a uz kafu, naravno, političke teme. Ovih dana teško je pobjeći od politike. Otvoriš portal, politika. Upališ televiziju, politika. Sretneš prijatelja, prvo politika, pa onda pita kako si.
Sve je sada u tom duhu.
Vakat je kući.
Kroz grad gužva i haos. Rade južnu magistralu, automobili jedan uz drugi, sirene, nervoza. Osjeti se u zraku. Svi negdje žure, svi bi da stignu prije onoga ispred sebe, a na kraju svi stoje na istom mjestu.
U takvim situacijama čovjek shvati da nije uvijek problem u tome što nemamo dovoljno vremena. Nekad je problem što bismo svi htjeli da baš naše vrijeme vrijedi više od tuđeg.
Mati me zove dvaput. Treba da svratim neni.
Dođem, a na stolu pedeset maraka.
S vrata mi nena govori, da mi sutra odeš u Bingo. Kupi mi za osam maraka suhog mesa i kaladont, do dvije marke. Kusur ostavi sebi, nek imaš.
Gledam je. Otkud sad suho meso?
Kaže, gledala na televiziji kako neki djed reže sebi suhovinu. Pa hoće i ona da joj kupim. Kaže, da odmah pojedemo nas dvoje.
A što baš za osam maraka, pitam, više iz radoznalosti nego što mi je cijena nejasna.
Nena gleda u mene.
Za osam maraka, ja.
Nena odgovara na ono što čuje, a čuje poslabo. Ja pitam jedno, ona odgovara drugo, ali se na kraju nekako razumijemo. Tako to ide s godinama. Nekad se riječi malo raziđu, ali želje ostanu sasvim jasne.
Suho meso za osam maraka. Kaladont do dvije. Pedeset maraka na stolu i kusur koji ostaje meni.
U toj računici ima više brige nego u mnogim velikim rečenicama koje ljudi izgovaraju jedni drugima. Nena je odredila šta joj treba, koliko to treba koštati i koliko meni treba ostati. Sve je uredno raspoređeno, kao da se još uvijek može unaprijed izračunati život.
Popijemo i kafu. Ja krenem kući, a nena ostade da čeka sutra i svoje suho meso za osam maraka.
I pomislim kako se dani mijenjaju, ljudi dolaze i odlaze, političari broje glasove, inženjeri proizvode dijelove za bijeli svijet, senatori dolaze u Srebrenicu, a mi između svega toga pokušavamo nekako sastaviti vlastiti dan.
Nekome nedostaju dnevni osvrti. Nekome sigurno i ne. Neko pravi aparate, neko u njih investira, a neko neće. Dino ima svoje teme. Nena ima pedeset maraka, dvije stavke na spisku i jednu sasvim jasnu želju.
Dovoljno da zaokružimo dan.
Ne mora svaki dan donijeti nešto veliko. Dovoljno je da u njemu bude nekoliko ljudi s kojima vrijedi popiti kafu, neka priča koja te natjera da zastaneš, nešto što te naljuti, nešto čemu se nasmiješ i neko kome je važno hoćeš li sutra svratiti u Bingo.
Tako prođe dan. Pun svega. Ljudi, kafa, politike, gužve, suhog mesa i maraka.
A inspiracija? Izgleda da nije ni otišla. Samo se malo sakrila između jutarnjeg programa, dvije kafe i nene koja čeka da nareže suhovinu.
Sutra je novi dan.
Kakav će biti, pred nama je.
A ja ću, izgleda, ipak morati nastaviti pisati. Prvo zbog drugarice kojoj nedostaju osvrti, a onda i zbog Dine, da ne misli da sam lažov.
Za kandidaturu ćemo lako. Samo da prvo kupim suho meso za osam maraka.
(V.M.)