Foto: Balans
Utorak je, 20. oktobar. Neobično za ovo doba godine, ali sunce se već oko sedam ujutro probija kroz izmaglicu. Skuham kafu. Taj čarobni miris mi uvijek izmami osmijeh. Šta je reći, ne znam! Možda je do kafe, možda do mene, a možda je čovjeku za sreću ponekad potrebno tako malo. Šoljica, miris i nekoliko minuta u kojima niko ništa ne traži.
Oko osam krećem na posao. Na šoferšajbi Golfa tragovi mraza. Sunce ih polako savladava, ali još se drže. Kao da ni oni ne vjeruju da je došlo vrijeme da se povuku.
Na poslu sam nešto poslije osam. Napišem nekoliko vijesti pa na snimanje. Vlada Tuzlanskog kantona ima konferenciju za medije. Idem s Daliborkom.
Kanton se zadužuje 18 miliona maraka kako bi se riješilo pitanje vodosnabdijevanja u pojedinim sredinama. Doduše, za vodu su nadležne i općine i gradovi, ali kad je riječ o nečemu bez čega se ne može živjeti, valjda je najmanje važno ko će staviti potpis na račun. Važno je da voda poteče.
Dobra investicija. Niko ne bi smio, a kamoli trebao, ostati bez vode. Pa šta košta da košta. Nije voda luksuz, iako nam ponekad dođe da pomislimo kako se u ovoj zemlji sve može pretvoriti u luksuz, pa i ono što bi trebalo biti osnovno ljudsko pravo.
Ministar finansija elaborira odluku. Poslije konferencije pitamo ga ima li mjesta za njega u vladi koja će biti formirana. Ne djeluje naročito optimistično. Kaže da više ne želi raditi ovo što radi. Dosta mu je.
Poštujem. Čovjek nekad jednostavno dođe do zida. A kad dođe, ne pomažu ni funkcija, ni fotelja, ni službeni automobil. Samo bi valjalo da se i u politici čovjeku ponekad prizna pravo na umor, a ne da se od njega očekuje da bude raspoložen i spreman dok god mu traje mandat.
Tu su i kolege. Mirso je došao s kćerkom. I ona je novinarka. Tiha, povučena, ali uvijek nasmijana. Sugerišem joj kako je sigurno naporno raditi s Mirsom. Ona se samo smješka. Ne znam je li to znak slaganja ili profesionalne suzdržanosti. U novinarstvu se, uostalom, neke stvari ne govore naglas. Osim ako ih ja ne govorim.
Tu je i Refko, hadžija. Došao i on, mada je ranije pisao da je okačio pero o klin.
Haman da nije.
A kad će, ne zna se.
Refko je k’o umiranje Đekne. Nikako da se završi, a svi smo se već navikli da traje. I neka ga. Nisu nam baš svi ljudi za penzije i rastanke. Neki su dobri upravo zato što su stalno tu, čak i kad tvrde da ih više neće biti.
Poslije Vlade kafa. Daliborka, Durma i ja. Analiziramo dan koji je pred nama, unaprijed, kao da ćemo ga tako lakše preživjeti.
Svako potom svojim putem.
Stiže vijest da je u Brčkom i Tuzli uhapšeno devet osoba zbog sumnje na pokušaj ubistva. Među njima i moj školski drug. Uvijek je bio nekako naopak. Dok smo išli u školu, nije ga zaobilazio gotovo nijedan problem. Nije, izgleda, ni poslije škole promijenio navike.
Čovjek bi pomislio da se s godinama malo smiriš, naučiš nešto, procijeniš šta vrijedi, a šta ne vrijedi. Ali ne ide to kod svakoga istim redom. Neko s godinama stiče mudrost, a neko samo podeblja dosje.
A valja sad i na robiju, pa ti budi lud.
Nije mu, doduše, prvi put. Ima on iza sebe dana, mjeseci i godina iza katanca. Ne znam šta bih rekao. Nekad ti bude žao čovjeka, a nekad se pitaš koliko je puta imao priliku skrenuti s pogrešnog puta i zašto to nije uradio. Život je, izgleda, nekima stalno pružena ruka koju oni uporno odbijaju, sve dok se iza njih ne zatvore neka druga vrata.
U međuvremenu, meni se bliži 22. oktobar. Dan kad se plaća rata kredita.
Banka mi već danima šalje poruke da me podsjeti kako će rata dospjeti dvadeset drugog. Nikad nisam zakasnio ni sekunde, ali poruke stižu kao da sam čovjek koji je kredit uzeo, pa pobjegao negdje u nepoznatom pravcu i promijenio identitet.
Šefica, urednica i britki jezik Balansa, sve je to jedna osoba, priča mi za čovjeka kojeg su iz banke toliko puta zvali da uplati ratu da je na kraju, nakon što je uplatio, i on počeo zvati njih. Koliko su puta oni zvali njega, toliko je puta i on zvao njih da ih obavijesti kako je uplatio.
Pravda mora biti obostrana.
Šefica mi sugeriše da i ja postupim tako. Uplatim ratu, pa nazovem banku i obavijestim ih. Da vide kako izgleda kad neko drugi preuzme inicijativu.
Nisam još uplatio, pa nema ni poziva. Ali ima vremena. Do dvadeset drugog još se može živjeti u finansijskoj neizvjesnosti, naročito kad znaš da ćeš obavezu izvršiti na vrijeme.
Oko tri zove Omčo.
Možeš li biti pred MUP-om za deset minuta? Prebacuju uhapšene iz Tuzle za Brčko.
Mogu, kažem.
U kola, ali gužva kud god krenem. Kao da su svi građani baš danas odlučili krenuti na isto mjesto u isto vrijeme. Stižem za petnaestak minuta. Uhapšene su već odveli, ali Omčo je snimao telefonom.
Tako ti je to u našem poslu. Nekad zakasniš pet minuta i propustiš događaj, a nekad stigneš na vrijeme pa se događaj već preseli negdje drugo. Važno je da imaš snimak. Ako imaš snimak, imaš priču. Ako nemaš ni jedno ni drugo, onda kažeš da su u pitanju tehnički problemi.
Hoćemo li kafu?
Hoćemo.
Sjedamo, a onda se javlja naš drug, političar. Zvat ćemo ga Dževad. Sjeda i on s nama.
Teme su, naravno, politika, politika, malo bluda i nemorala, tuđeg, naravno, pa onda opet politika. Kod nas je tuđi život uvijek zanimljiviji od vlastitog. Za vlastiti imamo previše obaveza, računa i poneku ratu kredita, a za tuđi uvijek nađemo vremena.
Dževad je jedan od najmudrijih političara koje poznajem. Duhovitost i šarm koristi na pravi način, a uz to ima i mozga za posao koji radi već godinama. Nije to mala stvar. U politici, gdje se često čini da je najvažnije šta ćeš reći, a ne šta ćeš uraditi, čovjek koji zna misliti i još se zna našaliti dođe kao rijetka pojava.
Malo je takvih u Tuzlanskom kantonu. Mogli bi se nabrojati na prste jedne ruke. Svako vrijeme ima svoje junake, a svaka vlast svoje računice.
S nama sjedne i Dino, ali prvi odlazi.
Vraćam se na posao. Pišem dva teksta paralelno. Nekako uspijevam. Jedan čitate upravo, a drugi ćete narednih dana. Turistički tekstić. Zadovoljan sam kako je ispao, a kad ga šefica odobri, ide u eter.
I tako, dok jedni pišu o politici, drugi o hapšenjima, treći o turističkim destinacijama, ja pokušavam sve to smjestiti u jedan radni dan. Čudan je ovo posao. Ujutro razgovaraš o milionima, u podne o pokušaju ubistva, popodne s političarem o svemu i svačemu, a navečer kupuješ hljeb i sok. I sve je to isti život, samo različite vijesti.
Vakat kući.
Svratim do pumpe po cigare, hljeb i neki sok. Rade Mirza i Fahro. Na pumpi i jedan poznanik, neka bude da je Josip. Znam ga jer je radio po lokalnim autopraonicama i vulkanizerskim radnjama.
Ruke pune žuljeva, tragova ulja i gume. Zakleo bih se da na njima hoda.
Kaže da bi se ženio.
Traži nevjestu.
Nema mnogo uslova. Važno mu je da je očuvana i da ima do trideset godina. Pitam ga za vjersku pripadnost buduće supruge. Muslimanka, katolkinja, pravoslavka?
Kaže, sve mi godi.
E, to je već ozbiljan pristup životu. Dok se drugi prepiru oko toga ko je čiji, Josip je odlučio da ne sužava tržište. Čovjek zna šta hoće, a još važnije, zna šta mu nije presudno.
Fahro se odmah delegira da bude kum, a Mirza i ja ćemo u svatove. Ja bih mogao i malo snimiti mladence, da ostane uspomena.
Samo još da nađemo mladu.
Imamo ražanj, imamo vatru, imamo i gladne lovce. Samo nam još zec treba. Ili, u ovom slučaju, mlada.
Nije mala stvar ni ženidbu organizovati. Treba naći osobu, uskladiti želje, dogovoriti svatove, pa onda sve ostalo. Ali kod Josipa je pola posla već završeno. Vjerska pripadnost nije prepreka, godine su određene, kum je izabran, svatovi raspoloženi. Ako ovako nastavimo, prije ćemo organizovati svadbu nego što ćemo pronaći mladu.
Tako prođe dan. Pun ljudi, priča, vijesti, hapšenja, političkih analiza i jedne rate koja još nije uplaćena, ali će biti na vakat.
Kad čovjek sve sabere, ništa naročito neobično. Sunce se probilo kroz maglu, mraz se povukao sa šoferšajbe, ministar je umoran, kolege i dalje pišu, moj školski drug opet ima problema sa zakonom, banka me podsjeća na obaveze, a Josip traži ženu.
Svako svoju muku nosi. Neko je nosi u džepu, neko u glavi, neko na leđima, a neko u dosjeu.
Ipak, ima nešto lijepo u tim običnim danima. U kafi koja izmami osmijeh, u kolegi koji se smješka, u prijatelju koji zna nasmijati društvo, u čovjeku koji se još nada da će pronaći nekoga s kim će dijeliti život. Čak i kad dan prođe u vijestima koje nisu uvijek lijepe, ostane poneka sitnica zbog koje vrijedi ustati i sutra.
Možda je to sve što nam treba. Da ne izgubimo smisao za humor, da ne zaboravimo ljude i da se, uprkos svemu, još imamo čemu nasmijati.
Sutra je novi dan. Nova nafaka, novi ljudi i ko zna kakve nove priče.
A rata? Biće na vakat.
Samo još da Josipu nađemo mladu.
(V.M.)