Foto: Balans
Ponedjeljak je, 19. oktobar. Budim se oko sedam, nekoliko minuta prije alarma. Kao da se organizam sažalio pa odlučio da me poštedi one dodatne zvonjave. Mada, od toga nema neke velike koristi. Sedam je svakako sedam.
Skuham kafu i pokušavam doći sebi. Oko pola osam dolazi čovjek po motokultivator koji je jučer ostavio kod mene da pokupim šut i stari crijep. Pozdravimo se. On ode svojim putem, ja nastavim kafu. Svako ima svoje prioritete. Neko motokultivator, neko kofein.
U osam sam na poslu. Prije devet već pred Kantonalnim sudom u Tuzli. Omer i ja došli snimiti ročište Velemiru Gordeljeviću, optuženom za pljačku zlatare u Kalesiji.
Na ulazu standardna procedura, provjere, kontrole. Kažu da moramo ostaviti mobitele. Nekada ih možemo unijeti, nekada ne. Sudska praksa, izgleda, ima i svoje raspoloženje. Danas telefoni ostaju vani.
Čeka nas kolegica. Zvat ćemo je Diska. Nekada smo radili zajedno na Televiziji Tuzla, dijelili isti haos, iste rokove i onu vrstu zajebancije koju mogu razumjeti samo ljudi koji su zajedno prošli kroz medijski cirkus. Ona je danas glasnogovornica Kantonalnog suda, a ja sam tu gdje jesam.
Adisa je uvijek bila mirna i povučena. Ne pamtim da je znala manevrisati glasom i izderati se kad zagusti. Nije bila od onih koji galamom rješavaju probleme. I danas je slična. Valjda neki ljudi kroz život uspiju sačuvati ono što drugi izgube već na prvom radnom mjestu.
Ulazimo u sudnicu i zauzimamo pozicije. Gordeljevića su uveli prije nego što smo mi došli. Sjedi, smrknut, hladan. Na njemu se ne vidi mnogo toga što bi čovjek mogao pročitati na prvi pogled. Sutkinja čita da je ranije više puta osuđivan za slična djela, provale i pljačke.
Počinje svjedočenje policajaca koji su učestvovali u pucnjavi nakon pljačke. Malo ih ispituje tužilac, malo advokat optuženog, Dejan Bogdanović.
Advokat je pripremljen. Traži svaku grešku, svaku nedosljednost, svaku razliku između iskaza koji su policajci dali neposredno nakon događaja i onoga što govore danas u sudnici. Poredi rečenice, vraća ih na detalje, insistira na odgovorima. Kod svakog od četvorice svjedoka uspijeva pronaći nešto što smatra spornim.
Čovjek zna svoj posao. Ne moraš biti na njegovoj strani da bi prepoznao pripremljenost.
Inače, Bogdanović je branio i Milenka Lakića u predmetu Zijad Turković i ostali. Da, onog Lakića kojeg je, kako je ostalo zabilježeno u jednom od najupečatljivijih iskaza s tog suđenja, „prenijelo“, pa je upucao Vernera Ajdarija. Upravo je ta rečenica svjedoka Seada Dumanjića postala gotovo simbol tog čuvenog procesa.
I tako, dok slušam iskaze, razmišljam kako se u sudnici ponekad jedna rečenica duže pamti od stotina stranica sudskih spisa. Ljudi zaborave datume, dokaze, imena, ali ostane jedna rečenica. Valjda zato što je život, čak i u najtežim situacijama, nekad toliko nevjerovatan da ga ne bi izmislio ni najbolji scenarista.
Završi se ročište. Omer i ja preko puta suda sjedamo u neki kafić. Kafa, naravno. Šta drugo?
Elaboriramo suđenje. Ko je gdje proklizao, ko je bio dobar, ko je šta mogao drugačije. Pretresamo detalje kao da smo i sami dio sudskog vijeća, samo bez toge i odgovornosti.
Omer posebno uživa u ovakvim zadacima. Voli taj teren, tu atmosferu, ljude, detalje i priče koje se otvore tek kada se malo zagrebe ispod površine. Ima ljudi kojima je posao samo posao, a ima i onih kojima je svaki novi zadatak prilika da nešto dožive. Omčo je od ovih drugih.
I baš mi tada naumpade jedna ratna priča.
Pričao mi neko kako je čovjek iz Živinica, u vrijeme kada se nije imalo gotovo ništa, djeci mazao kriške hljeba pekmezom. Tačnije, pokušavao je. Pekmeza malo, djece više, a glad ne pita za okolnosti. Zato bi djeci na hljeb stavio tek poneku kap.
Kad bi došao red na njega, namaže debelo. Ne štedi.
Mali ga jednom upita, babo, što nama tako malo, a sebi toliko?
Otac mu odgovori, Pa ja tako volim.
Eto ti čovjeka. I rata. I oskudice. I one ljudske potrebe da sebi ipak ostavi nešto više, makar to bila samo kriška hljeba s pekmezom.
Ne znam zašto mi baš ta priča dođe u glavu nakon suđenja. Možda zato što čovjek, slušajući tuđe iskaze, presude i objašnjenja, ponekad poželi nešto sasvim jednostavno. Da sjedne, popije kafu i čuje priču u kojoj se sve može razumjeti u dvije rečenice.
Vraćamo se na posao. Prebacujemo snimljeni materijal, pregledamo šta imamo, a onda valja i raditi. Nije dovoljno otići na teren, snimiti, vratiti se i pričati o tome uz kafu. Treba od svega napraviti vijest, provjeriti podatke, složiti rečenice i objaviti.
Među vijestima koje danas radimo i ona o Nermini Hadžigrahić, profesorici iz Tuzle i bivšoj rektorici Univerziteta u Tuzli, koja je prvostepenom presudom Općinskog suda u Cazinu osuđena na godinu zatvora zbog produženog krivičnog djela krivotvorenja službene isprave.
Presuda nije pravosnažna i postoji pravo žalbe. Prema navodima iz postupka, nepravilnosti su se odnosile na ispitnu dokumentaciju na Visokoj međunarodnoj školi u Cazinu, gdje je bila angažovana na programu Sestrinstvo. Optužnica je obuhvatila period od 2017. do 2019. godine i navode o potpisivanju ispitnih prijava i spiskova sa neistinitim podacima.
Čitam sve to i kontam, radiš kao rektorica, vodiš univerzitet, imaš platu od pet, šest, možda i sedam hiljada maraka, a onda petljaš s ispitima u Cazinu.
Čovjek bi pomislio da kad dođeš do neke pozicije, kad stekneš ime, ugled i pristojnu platu, valjda poželiš mirno spavati. Ali ne. Nekima izgleda ni plata, ni funkcija, ni titula nisu dovoljni. Uvijek postoji nešto preko čega se mora preći, neka granica koju treba pomjeriti.
A onda sve to završi u vijestima, sudskim spisima i tuđim razgovorima uz kafu.
I opet se sjetim onog oca iz Živinica. Djeci kap pekmeza, sebi debelo. Samo što je u nekim pričama pekmez barem pekmez, a u drugim ni apetit nema granicu.
Poslijepodne odlazim do grada. Imam nešto uslikati, a usput se čujem s Dinom. Dogovorimo kafu.
Friends. Sjednemo, malo razgovaramo, pretresemo dan. Ništa posebno, a opet znači. Nekad čovjeku ne treba ni savjet ni rješenje. Dovoljno je da sjedne s nekim ko zna kako izgleda dan u kojem si na sto strana, a nigdje nisi stigao kako treba.
Vakat je kući.
Svratim na pumpu po cigarete. Rade Mirza i Fahro. Malo im se izjadam na težak dan. Oni slušaju, ja pričam, svako odradi svoju smjenu u toj maloj svakodnevnoj razmjeni ljudskih muka. Na kraju odem kući, kao da sam barem dio tereta ostavio na pumpi.
Trebao sam i neni na kafu. Ali ne mogu. Umorio sam se, a znam da nisam ni za kakvo društvo. Nije pošteno otići nekome na kafu, a sjediti kao da si upravo istovario kamion uglja.
Ostavim to za drugi dan.
Navečer napišem još jednu vijest, ovaj put o sukobu Milorada Dodika s novinarom BHRT-a Vladimirom Šuškom. Dodik je težak čovjek, a u nastupima prema novinarima zna biti poprilično sirov. Svaki njegov sukob s novinarima koji zastupaju Bosnu i Hercegovinu posmatram kroz onu staru izreku, Teško onome kome se budala useli u život.
Nekad se zapitaš koliko čovjek mora imati strpljenja da svakodnevno radi svoj posao, postavlja pitanja i pokušava dobiti odgovor, dok se s druge strane na njega sručuju uvrede, galama i omalovažavanje. Novinar pita, političar odgovara. Barem bi tako trebalo biti. Ali kod nas se često čini da je važnije ko će koga nadvikati nego ko će šta reći.
I tako prođe ponedjeljak.
Od jutarnje kafe i motokultivatora, preko sudnice i policijskih svjedoka, do nekadašnjih kolega, pekmeza, presuda i političkih prepucavanja.
Težak i naporan dan. Onaj poslije kojeg ti se ne priča mnogo, ne ide ti se nikome i najradije bi da te niko ništa ne pita. Samo da se presvučeš, sjedneš i malo budeš sam sa sobom.
A opet, kad sve sabereš, nije to bio loš dan. Bio je pun ljudi, priča i onih sitnica koje ti se zakače za misli pa ih nosiš sa sobom, iako ne znaš zašto baš njih.
Možda je to i najčudniji dio ovog našeg posla. Cijeli dan loviš tuđe priče, a onda se navečer uhvatiš kako razmišljaš o jednoj davnoj kriški hljeba namazanoj pekmezom.
I o čovjeku koji je, usred rata, na pitanje vlastitog djeteta imao samo jedan odgovor, Pa ja tako volim.
Sutra je novi dan. Novi ljudi, novi zadaci, nove vijesti i sigurno neke nove dogodovštine.
A do tada, dosta je bilo.
I kafe, i suda, i pametnih, i onih drugih.
Ugodnu noć.
(V.M.)