Foto: Balans
Subota je, 17. oktobar. Ustajem u sedam. Kafa, kao i svakog jutra. Neke se stvari ne mijenjaju, a i zašto bi. Čovjek se s godinama navikne na svoje male rituale pa mu dođe kao da mu je neko ukinuo pola života ako jutro ne počne onako kako je navikao.
Oko osam krećem na posao. Hladno i maglovito jutro, ali sunce se probija kroz sivilo i obećava lijep dan. Ne znam je li to obećanje ozbiljno ili samo još jedno od onih političkih, ali zasad mu vjerujem.
Na poslu objavim nekoliko vijesti, pa pravac Trg slobode. Tamo se danas održava Sajam žena sa sela. Žene iz Podrinja, ali i drugih općina Tuzlanskog kantona, donijele su ono što su tokom ljeta pripremale. Ajvari, džemovi, slatka, sokovi, zimnica, sve ono što nastaje u kućnim kuhinjama dok je većini nas ljeto vrijeme za odmor.
Sjajna priča. I korisna. Za žene koje prodaju, za one koje kupuju, a bogami i za nas koji imamo priliku vidjeti koliko rada stane u jednu teglu.
Čupo je godinama bio najbolji promotor ovog sajma. Ove godine ga nema i odmah se to osjeti. Neki ljudi, kad su prisutni, čine da se stvari podrazumijevaju. Tek kad ih nema, shvatiš koliko su značili.
Na sajmu meda koji se održava također na Trgu, Emina Ramić. Sredila se, gori! Emina ne dolazi tek tako na manifestaciju, ona dođe da se zna da je došla.
Kaže, da, čim se ovo završi, mora klati piliće. I naravno, perutati ih.
Od sajma do pilića. Od promocije domaćih proizvoda do kućnih poslova. Žena završi jednu smjenu, a druga je već čeka kod kuće. I onda neko pita zašto žene sa sela zaslužuju poseban sajam.
Bravo za Ramićku!
Dolazi i drugarica i kolegica Enisa. Došla da kupi ajvar. Nisam je dugo vidio, na bolovanju je. Znam da polaže vozački, ali ne stigoh pitati dokle je došla. Valjda ćemo se vidjeti opet, a bit će prilike i za vozački i za sve ono što ostane neispričano kad se ljudi sretnu na brzinu.
Na snimanju je i Mirza, drug moj. Danas leti kao pčela. Sa snimanja na snimanje, s jedne obaveze na drugu.
Snimimo šta treba i nazad. A gladni smo. Onako baš, ljudski gladni.
Šta ćemo?
Na sajmu meda jedan trgovac iz Visokog prodaje meso. Kupimo za deset maraka suhog mesa i za deset sudžuke. Ne pamtim kad sam se ovako najeo. Nije čovjeku potrebno mnogo da bude sretan. Nekad su to veliki događaji, nekad dobre vijesti, a nekad dvadeset maraka suhog mesa i sudžuke.
Dnevne obaveze na portalu, međutim, ne zanimaju ni sajam ni glad ni sudžuka. Vijesti moraju vani.
Nedavno je Kantonalni sud u Tuzli odgodio izvršenje odluke škole „Sveti Franjo“ o prestanku statusa učenika maloljetnom dječaku, do okončanja sudskog postupka. Sada su se oglasili i roditelji ostale djece, odnosno Vijeće roditelja škole.
Njihovo saopćenje, njihovi stavovi, njihova zabrinutost. Podrška učiteljici, zaposlenicima i upravi škole. Poruka da prava jednog djeteta ne smiju ići na štetu prava druge djece. Poziv medijima da saslušaju sve strane.
Objavljujem i tu vijest. U ovakvim slučajevima svaka strana ima svoju priču, svoje razloge i svoje viđenje onoga što se dogodilo. A između svih tih stavova nalaze se djeca, zbog kojih bi odrasli, barem ponekad, morali spustiti ton.
I tako se dan odmotava. Vijest za viješću, obaveza za obavezom.
Oko tri idem na kafu s Durmom. Friends. Sjedimo, pričamo, prelamamo svakodnevne teme. Svrati i jedan čovjek koji prosi po gradu. Malo se vozi u kolicima, malo hoda. Kako mu kad odgovara, valjda.
Zapitkuje me zašto ne radi kafić do nas. Kažem da ne znam.
Nudim ga kafom.
Može, kaže, ali radije nešto ljuto.
Može i ljuto, šta god.
Uzeo Vlahov. Otrese ga za sekund, prije nego što ga je konobarica stigla spustiti na sto. To se zove brzina. Da je tako brz i na drugim poslovima, davno bi završio sve što je imao.
Bravo za cug!
Ode dalje, kaže, valja za nafakom.
Durma i ja ostadosmo. Prelomimo još koju, pa on ode u montažu, a ja kući.
Usput svratim na pumpu po cigarete. Radi Cile. Na pumpi gužva, trči tamo, trči ovamo. Neko sipa gorivo, neko kupuje hljeb i cigarete, neko slatkiš. Svako ima svoje prioritete, a pumpa je valjda jedno od rijetkih mjesta na kojem se svi ti prioriteti sretnu.
Ima posla i oko kuće. Trebalo bi nešto uraditi, malo se pozabaviti stvarima koje čekaju. Ali ne mogu, vala, danas. Ne ide. Vidjet ćemo sutra.
Ima dana kad čovjeku nije do rada, a ima i onih kad mu se ne radi čak ni kad bi trebalo. Subota je, pa sebi mogu progledati kroz prste. Ako ne mogu sebi, kome ću?
Odem malo i do nene na kafu. Donio sam joj sa sajma neku sitnicu. Proba slatko od dunja.
Nije loše, kaže.
Onda slijedi ono najvažnije pitanje, kako se pravi ovo?
Ne znam, vjeruj.
Nena se nasmije i počne pričati kako je ona nekad znala svašta praviti. Pravila šljivopitu. Auu, kakva je to pita bila!
Slušam je i čekam da čujem tajnu recepta. Možda je do vrste šljiva, možda do tijesta, možda do nekog sastojka koji se danas više ne koristi. Kad ono, recept ostade u prošlosti.
Pa što ne napraviš sad ako je tako dobra, pitam je.
Ma nisu sad šljive k’o prije.
Eto ti ga sad.
Šljive nisu kao prije. Ništa više nije kao prije, izgleda. Ni paradajz, ni jabuke, ni ljudi, a bogami ni život. Sve je nekad bilo bolje, ukusnije, mirisnije, ljepše. Samo što se niko ne sjeća da je nekad i tada bilo teško ustati rano, da je i tada trebalo raditi, da su i tada postojale brige koje su znale pokvariti dan.
Ali nena ne izmišlja. Ona se sjeća.
A sjećanje je čudna stvar. Ne čuva samo okus šljiva nego i ruke koje su ih brale, dvorište u kojem su se sušile, ljude koji su sjedili za stolom i možda odavno nisu među živima. U jednoj šljivopiti može stati čitav jedan život, pa ti sad vidi kako da je napraviš po receptu.
Nena idealizira prošlost. Da je šljivopita zaista bila bolja od današnjeg tiramisua ili Basque cheesecakea, ne bih se baš zakleo. Ali ona je tada bila mlađa, zdravija, puna snage. A kad si mlad, nekako je i sve oko tebe bolje. I šljive su slađe, i dani duži, i ljudi bliži.
Možda šljivopita nikad nije bila bolja nego što je danas pamtimo. Možda je samo bila spremljena u vrijeme kad je nena imala više života pred sobom nego iza sebe.
Dok od nje idem kući, u autu svira, Stan’, mladosti, stani, stani.
Pjesma moli, ali mladost ne sluša.
Ne staje, naravno.
Prođe tako još jedan dan. Pun ljudi, susreta, posla i sitnih radosti. Čupo koji nedostaje sajmu, Emina koja nakon sajma ide klati piliće, Enisa koja kupuje ajvar, Mirza koji ne staje, Durma i kafa, čovjek koji žuri za nafakom i Cile koji na pumpi pokušava stići na sve strane.
I nena, koja tvrdi da su šljive nekad bile bolje.
Možda i jesu. Ne zbog šljiva, nego zbog vremena u kojem su rasle.
Subota se polako završava. Kućni poslovi ostaju za sutra, baš kao i poneka briga. Ništa neće pobjeći. A ako i pobjegne, možda nije ni bilo toliko važno.
Danas sam se dobro najeo, sreo drage ljude, završio posao i popio nekoliko kafa. Čuo sam jednu staru priču o šljivopiti i jednu staru pjesmu o mladosti.
Nije malo.
A sutra? Sutra je novi dan. Možda bude posla, možda kafe, možda još poneko sjećanje. Možda i šljiva, ako je pronađemo kakva je nekad bila.
Samo da mladost ne čeka da je pozovemo. Ona je već odavno krenula dalje.
(V.M.)