Foto: Balans
Ovaj osvrt počinjem od sinoć.
Utakmica BiH i Italija. Pobijedili smo dva razlike. Nije bilo lako, ali valjda ništa naše više ne ide bez malo nervoze, psovanja, znoja i čekanja posljednje minute.
Minut do kraja ulazimo u dvoranu. Pokušavamo uhvatiti neku reakciju igrača. Durma jedini uspijeva snimiti Nurkića. Bio je sinoć naš najbolji igrač. Stao čovjek pred kameru, izgovorio dvije rečenice, a iz njega znoj lije kao da je upravo istrčao maraton.
Žali se na nesnosnu vrućinu u Mejdanu.
I jeste bilo nesnosno.
U dvorani vidim mnoge političare. Neki dođu kada je utakmica, neki samo kada je reprezentacija, a neki su ovdje gotovo inventar. Mahir Mešalić, ministar Gazdić, predsjednica Skupštine Ivana Mijatović, zastupnica Sandra Imširović…
Mahir je moj drug. Ljudina.
Poslije utakmice press. Ima i kolega. Sulje sa RTV TK, sa Ibrom. Skoka, Hamić, Skokin sin sa fotoaparatom. Tu je i Nućo.
Sulje zuji kao osica. Mijenja šefa kamermana pa obaveza više. Ali šta je to za Suljeta? On može mijenjati sve kamermane odjednom. Samo mu treba dati priliku.
Završi press, odemo do posla da pošaljemo neku izjavu i konačno kući.
Dino sebi, ja sebi.
Jutros opet u sedam na nogama. Kafa, malo vijesti i pravac posao.
Sjednem na kafu u Friends, dođe i Amir. Popijemo kafu. Amir priča planove, kako će i šta će. Slušam. Čovjek uvijek nešto planira. Valjda tako i treba. Šta će od svega biti, vidjet ćemo.
Sa Mirelom u Živinice. Tačnije u Suhu.
Mjesto gdje se gradi zaobilaznica oko Živinica. Problema tamo hrpa. Ako se ne riješi eksproprijacija zemljišta, ovaj put će na kraju moći služiti samo kao pista za male avione živiničkih biznismena milionera.
I to bi možda bilo dobro. Put je na dužem štapu od ove ideje.
Završimo priču, odem po doručak. Ćevapi u Sarajci. Čovjek mora nekako nadoknaditi potrošene kalorije od gledanja radova na cesti.
Vratim se na posao.
Malo vijesti, objavljujem, čitam…
Završena je i linija iz Tuzle prema Parizu. Završila sa ljetnim redom letenja. Nema više za stotinjak maraka sjesti u avion, otići do Pariza i slikati se kod Ajfelovog tornja.
Bilo je lijepo dok je trajalo.
Kolegica i jaranica Maja radila priču o rječici Tinji. Mještani zabrinuti. Kroz rijeku prolazi kanalizacija. Nekada puna ribe, rakova i bilja, danas puna smeća i otpada.
Napredovali smo, nema govora.
Samo još nismo odlučili u kojem pravcu.
Maja stalno radi ove priče koje u prvi plan stavljaju čovjeka. I to poštujem. Jer vijest nije samo broj, saopćenje i izjava nekog važnog čovjeka. Vijest je i onaj čovjek koji gleda svoju rijeku i pita se gdje je nestalo ono što je nekada bilo normalno. Riba na štapu, a ne štap u vodi.
Popodne odem do Ramiza. Odnesem mu neke kasete. Nemam prevoza do posla.
Kaže, odvest će te Asmira.
I tako i bi.
Asmira gospođa. Taman za mog druga Ramiza, ljudinu na kvadrat.
Golf je popravljen.
Nema više pištanja i cviljenja. Konačno.
Ali zato nema ni para.
Biće.
Mora biti.
Vrijeme kući. Svratim kod mene na kafu. Došla joj drva.
E, sad je problem gdje ih unijeti.
Nema mjesta u nekim šupama.
Kaže, morate mi negdje unijeti. Ne mogu biti napolju, narod će mi pokrasti.
Pokušavam objasniti da će biti u redu. Da neće niko dirati drva. Da ćemo smisliti nešto.
Džaba.
Kada žena odluči da joj drva ne mogu ostati napolju, tu više nema rasprave. Možeš ti biti i ministar saobraćaja, predsjednik skupštine i selektor reprezentacije zajedno, drva moraju unutra.
Sutra dođi da mi uneseš. Jesmo li se dogovorili?
Kažem da jesmo.
Lakše je.
I tako prođe dan.
Od utakmice i Nurkićevog znoja, preko Živinica, ćevapa, Pariza koji nam je opet daleko, Tinje koja više nije ona rijeka, Golfa koji više ne pišti, pa sve do drva koja čekaju da budu unesena.
Čudan je život.
Sinoć slavimo pobjedu reprezentacije. Danas pričamo o cestama, rijekama, avionima, automobilima i drvetu. Velike teme smjenjuju male, a male nekako uvijek postanu velike kada se tiču našeg života.
Sutra je nedjelja.
Ne volim nedjelje.
Kakva će biti, pred nama je.
Ako budem unosio drva, već sada znam, meni neće biti dobra.
(V.M.)