Foto: Balans
Jutro je. 30. august, nedjelja. Ustajem oko osam. Prvo što čovjek uradi ujutro, traži kafu. Drugo, shvati da nema struje.
I onda nastane ozbiljan problem.
Kako skuhati kafu? Kako išta?
Čovjek se u tim trenucima zapita koliko smo zapravo postali ovisni o toj jednoj utičnici u zidu. Nema struje, nema kafe. Nema kafe, nema čovjeka. Jednostavna matematika.
Spremim se i pravac benzinska pumpa. Ako već kuća nema uslove za civilizaciju, ima pumpa. Popijem jednu kafu odmah tamo. Progovorim koju sa momcima koji rade. Čisto da se malo razbudim i podsjetim da ipak postoje ljudi, a ne samo telefoni, portali i vijesti.
Uzmem još jednu kafu i ponesem kući.
Nije loše ni tako.
Malo objavljujem vijesti. Nedjelja je, pa je i vijestima nekako nedjelja. Suša. Tek poneko političko prepucavanje da nas podsjeti da je država ipak živa.
Danas se uglavnom vrti priča oko izjave Bakira Izetbegovića o karakteru rata u Bosni i Hercegovini. Politički protivnici odmah su krenuli u napad, dok ga iz SDA brane uz objašnjenje da je u pitanju isječak i da izjava nije interpretirana u punom kontekstu.
Ali ozbiljni političari moraju znati jednu stvar, svaka riječ ima težinu.
Posebno kada je izgovaraju ljudi koji godinama učestvuju u javnom životu. Nije dovoljno šta ste vi mislili dok ste nešto govorili. Važno je i kako će to što ste rekli zvučati kada izađe iz konteksta, kada ga neko skrati, prenese ili protumači.
Politika je takva. Jedna rečenica može vam pojesti deset godina rada.
Napolju imam nekog posla, ali po ovoj vrelini nema od toga ništa. Sunce prži kao da mu je zadatak da posljednjeg čovjeka na zemlji natjera pod hlad.
A onda vidim lijepu vijest.
Kolegica Enisa objavila je da će na Sajmu knjige u Tuzli predstaviti svoje knjige. Tri knjige.
Tri.
A ja nešto mislim, neće na tome ostati.
Enisa radi kao novinarka na BHT-u, a uporedo piše knjige. Nije to mala stvar. Novinarstvo pojede čovjeka i bez knjiga, a ona još nađe snage da piše i ono što ostane kada se ugase kamere i završe vijesti.
Lijepo je to.
Aferim, Enisa.
Nadam se da će uskoro biti i četvrta, peta… Čovjek koji jednom počne pisati teško prestaje. Valjda uvijek ostane nešto što mora izaći iz njega.
Nedjelja prolazi sporo. Vruće je, vijesti nema nešto. Još se sve vrti oko smrti Ratka Mladića i neigranja Lazića za reprezentaciju Bosne i Hercegovine.
Mladić je pravosnažno osuđeni ratni zločinac. Tu nema mnogo prostora za filozofiju.
Ono što je mnogo teže razumjeti jeste potreba nekih ljudi da ga i danas idealizuju.
Ne razumijem to.
I volio bih da se oni koji ga idealizuju ponekad zapitaju zašto to rade. Zašto im je uzor čovjek koji je naredio i predvodio zločine u kojima su ubijene hiljade ljudi, među njima djeca.
Nije problem u tome što neko ima drugačije mišljenje.
Problem je kada se zločin pretvara u herojstvo.
A onda, usred svih tih velikih političkih i historijskih tema, iz komšiluka se čuje jedno malo biće koje kao da ima svoj dnevni red.
Štene.
Od jutros laje, cvili, škijuće. Sve redom. Zatvorili ga u avliju, a njih nema.
Gledam ga i mislim, jadno.
Jer i životinjama, kao i ljudima, malo pažnje znači mnogo.
Nekad čovjeku ne treba nikakva velika stvar. Samo da ga neko sasluša. Da mu pruži ruku. Da ga ne ostavi samog u nekoj avliji.
Možda je to i najveća sličnost između nas i njih.
Dan je nekako spor i siv, iako je napolju sve vrelo i sunčano.
Jedva čekam da prođe.
I prođe.
Tako prođu dani. Nekad ih napune velike vijesti, nekad politika, nekad ratne teme koje ni poslije toliko godina ne prestaju boljeti. A nekad ih obilježi jedno malo štene koje je trebalo samo malo pažnje.
Sutra je novi dan.
Novi događaji, nove vijesti, neki novi ljudi koje ćemo zasigurno sresti.
Treba ganjati i papire za posao.
I to mi je stres.
Ali hajde.
I papir po papir se nekako pređe.
Valjda kao i dan.
Jedan po jedan.
Samo da sutra bude malo manje vruće, malo više vijesti i da se kafa, za promjenu, može skuhati kod kuće.
A štene?
Nadam se da će sutra opet mahati repom.
Nekako čovjeku bude lakše kad zna da je barem jednom malom stvorenju dan završio bolje nego što je počeo.
(V.M.)