Petak je, 28. august. Sunce usijalo još od jutra. Sparina, vrelina, zrak stoji. Užas.
Skuham kafu, kao i svakog jutra, jer bez nje se ne može. Oko osam sam već na poslu.
Čitam vijesti. U Zvorniku građani veličali ratnog zločinca Ratka Mladića. Skandirali, šetali kroz grad. Teško je ovdje bilo šta pametno reći. Neke stvari jednostavno ostave čovjeka bez riječi. Sramota.
Poslije jutarnjih vijesti kafa sa Dinom, Almom, Lejlom i Neimarlijom. Teme razne, kao i uvijek. Kod nas ih nikada ne fali.
Poslije kafe svratim do Ramiza po neke slike, pa dalje. Moram u Poresku po neki papir.
Kako mene ti papiri srklete.
Čovjek bi pomislio da idem po nešto što će mi promijeniti život, a ne po jedan komad papira koji će završiti negdje u fascikli među ostalim papirima koji su već jednom promijenili moj život, uglavnom nagore.
Onda do Binga po doručak. Dok idem prema Bingu, sunce mi udara direktno u mali mozak. Ako ga još imam.
Narod se hladi kako zna i umije. Neko lepezom, neko flašom vode, neko samo spuštene glave ide prema hladu. A neko se, kao ove dvije djevojke na naslovnici, odlučio da vrućini odgovori šorcem.
I nije loš odgovor.
Do bankomata svratim. Bolje da nisam.
Nema se tu šta posebno vidjeti. Bankomat i ja se pogledamo. On meni stanje računa, ja njemu svoj život. Obojica ostanemo razočarani.
Popodne zove šef. Ističe ugovor, pa se treba ponovo prijaviti.
Povraća mi se od prijava i konkursa.
Opet diploma, CIPS, svojeručna prijava. Čovjek bi nakon toliko godina rada očekivao da ga jednom prepoznaju po imenu, prezimenu i onome što je radio. Ali ne. Daj diplomu. Daj CIPS. Daj prijavu. Dokaži ponovo da postojiš.
U međuvremenu čitam da je Sud u Sarajevu donio presudu prema kojoj je magisterij Sebije Izetbegović poništen neosnovano i da joj treba biti isplaćeno oko 20 hiljada maraka.
Kod nas politika zna čovjeka uništiti, pustiti niz vodu, poniziti. A sud, dok dočekaš presudu, već dosta toga bude kasno.
Ali, bolje ikada nego nikada.
Objavim još nekoliko vijesti i polako se dan počinje seliti prema večeri.
S Dinom popijem kafu prije nego krenemo pred Mejdan. Večeras je košarkaška utakmica Bosna i Hercegovina – Italija. Imamo uključenje u emisiju u 17 sati.
Usput naiđe Mirza Mehmedović. Zvat ćemo ga Meho. Danas profesor na Žurnalistici u Tuzli, a nekad davno radio sa mnom na TVT-u.
Bio dobar momak. Zajebant. Imao kliker za posao.
Danas, kad pogledam gdje je stigao, mogu samo reći, aferim.
Lijepo je sresti ljude koje pamtiš iz nekog drugog vremena i vidjeti da su napravili nešto od sebe. Vrijeme nekoga odnese daleko. Nekoga, bogami, samo odnese.
Prođe javljanje u emisiju u 17 sati. Pa idemo u Bosnu da jedemo.
Pizza dobra.
A i tradicija je takva da se na dan utakmica ovdje jede. Valjda čovjek mora nešto pojesti između dva uključenja, ako već ne može pojesti nervozu koju nosi reprezentacija.
Poslije sjednemo na kafu kod Omege. Dođe i Kenda. Ide i on na utakmicu. Kaže, poslat će mi koju sliku.
Ja rijetko kad uđem u Mejdan kada je utakmica. Ne odgovara mi gužva. Guranje, redovi, ljudi, buka.
Možda sam malo nenormalan.
Bez možda.
Radije sjedim negdje sa strane, gledam ljude kako prolaze i pijem kafu. Nekada mi je to zanimljivije od svega što se dešava na terenu.
I tako prođe dan. Barem ovaj njegov dio do osam sati.
Petak, 28. august. Vrućina, politika, papiri, konkursi, bankomat koji nema milosti, stari poznanici, pizza, kafa i utakmica.
Jedan običan dan u kojem se, kao i u svakom drugom, nekako ugurala cijela godina života.
Sutra je novi dan. Novi ljudi. Novi događaji.
A mi ćemo, kao i uvijek, ustati, skuhati kafu i krenuti.
Pa dokle stignemo.
(V.M.)