Foto: Balans
Petak je, trinaesti novembar. Ustajem u pet i dvadeset. Mrak. Skuham kafu, malo prevrnem vijesti, a onda mi se vrati jedna sinoćnja. Na bolji svijet preselio Adem, bivši kolega i urednik.
Radili smo zajedno godinama. Nismo se često viđali, ali smo se čuli gotovo svakodnevno. On u Zenici i Sarajevu, ja u Tuzli. Tako to valjda bude kada se ljudi raziđu po poslovima i gradovima, ali ne izgube kontakt.
Kada sam pročitao vijest, nešto me zdrmalo. Nije lako saznati da čovjeka kojeg poznaješ, s kojim si razgovarao, razmjenjivao vijesti i svakodnevne gluposti, odjednom više nema.
Posljednji put smo se vidjeli prije možda godinu, na ručku u Tuzli. Čuli smo se prije dva-tri mjeseca. Pitam ga ima li šta na belegiju. Kaže, slabo. Radi, pravi vikendicu, trka, frka.
Trka i frka će nam svima dohakati. Samo je pitanje kada ćemo shvatiti da smo u toj trci ponešto važno propustili.
Neka ti je rahmet, druže Ademe.
Oko pola sedam krećem na posao. Imamo jutarnji program. U sedam sam kod Općine. Pet minuta kasnije dolazi gradonačelnik. Pozdravimo se. Vidim sredio se, pa ga pitam šta je, otkud tako rano i dotjerano.
Kaže, dolazi mi ambasador.
Kažem mu, a da mi je biti gradonačelnik.
Zijo odmah nudi da se mijenjamo na mjesec. Neću ovdje pisati šta sam rekao da bih prvo uradio da se dočepam te funkcije. Neka ostane između nas. Uglavnom, smije se.
Završimo jutarnji i pravac MUP. Moram produžiti vozačku dozvolu. Ne može odmah. Imam 124 marke neplaćenih kazni. Sve iz 2024. godine. Zakleo bih se da nijedna nije stigla na moju adresu, ali očito je da je stigla tamo gdje treba. Šta ću, valja platiti. Platim.
U deset sam s Mirelom u Pozorištu. Tuzlanski pozorišni dani i premijera predstave Nestajanje. U glavnoj ulozi Admir Glamočak.
Meni je Glamočak, priznajem, uvijek negdje u glavi vezan za Audiciju. I za Hamu koji čopa pitu.
Nano, nano, Hamo čopa pitu.
Neka čopa, kurac će za večeru.
Ima glumaca čije uloge ostanu s tobom godinama. Neke ukoge zaboraviš, neke detalje možda i ne, ali Hamo je očito odlučio da se kod mene zadrži, da ne kažem šta drugo, a i to je, haman kroz čitav život.
Tu su i kolege. Sanja iz Pozorišta, Bektićka, Enko, Zabuš, Zlaja, Šeha, Kendić. Malo razgovora, malo pozdrava, pa završimo i ja s Kendom na kafu. Analiza dana. Kenda priča kao navijen, tako i radi. Volim s njim popiti kafu. Kod njega uvijek ima tema, a još važnije, ima i mišljenja.
Ne zadržavam se dugo. S Dinom idem na snimanje. Jedno, pa drugo. Ali prije drugog, kafa. Žare.
Žare poznaje politiku u Bosni i Hercegovini kao svoj džep. Ko se bira, gdje se bira, zašto se bira, ko će s kim, ko će od koga zavisiti i ko će kome na kraju biti dužan. Kod njega se političke kombinacije slažu kao da su dijelovi nekog namještaja. Samo što u politici uvijek ostane neki višak šarafa.
Snimimo razgovor i nastavljamo dalje. Završimo i treće snimanje. Opet kafa. U međuvremenu pokisnemo tri puta. Nema veze, rahat.
Poslije kafe vraćam se na posao. Malo vijesti, malo montaže, još poneki telefonski poziv i dan se nekako privodi kraju. Imam i nekoliko privatnih obaveza, pa i to završavam.
Kući krećem kada je već mrak. Usput stajem na pumpu. Cigarete, hljeb. Rade Mirza i Fahro. Progovorimo koju, razmijenimo nekoliko rečenica i nastavim kući.
Iza nas je petak, trinaesti. I baksuzan i nije. I dobar i nije. Dan pun kiše, ljudi, razgovora, obaveza i jednog odlaska koji me dočekao još prije prve jutarnje kafe.
Razmišljam o Ademu. O onom našem posljednjem razgovoru, njegovoj vikendici, poslu, trci i frci. O tome kako stalno nešto radimo, negdje žurimo, nešto planiramo, a onda nas život podsjeti da ne možemo baš sve ostaviti za neki drugi put.
A onda se sjetim i pozorišta, Glamočaka i Hame koji čopa pitu. Neko će ga pamtiti po jednoj, neko po drugoj ulozi. Ja, eto, po Hami.
Valjda je to ljepota ljudi koji prođu kroz naše živote. Ostave nam nešto svoje, neku rečenicu, šalu, razgovor ili sjećanje. I nastave živjeti u nama, makar kroz jednu običnu scenu.
Petak je, trinaesti. Kafa je popijena. Dan je prošao. A trka i frka čekaju i sutra, četrnaestog.
(V.M.)