Foto: Balans
Četvrtak je, dvanaesti novembar. Ustajem u sedam. Skuham kafu. Malo preletim vijesti. Jutro kao i mnoga druga. Kafa, telefon i pokušaj da saznam šta se dogodilo dok sam spavao.
Kolegica Amila Zonić promovisala treću knjigu. „Kad sunce zalazi“. Lijep naslov. Nakon „Bijele tačke“ i „Tabije“, pred čitaoce je donijela zbirku kratkih priča i pjesama. Piše o ljubavi, sjećanjima, gubicima, promjenama i prolaznosti. O godišnjim dobima koja se smjenjuju, baš kao i čovjekove radosti, tuge, susreti i rastanci.
Prolaznost. Čudna stvar. Čovjeku se nekada čini da ima vremena za sve, a onda shvati da je mnogo toga već prošlo. I da neke stvari više ne može vratiti. Ali o tome ćemo drugi put. Danas nas čeka Skupština.
Oko osam krećem na posao. Danas će 35 zastupnika preuzeti mandate i započeti četverogodišnji posao u Skupštini Tuzlanskog kantona. Neki će prvi put sjesti u zastupničke klupe, neki su već stari znalci. Svima je zajedničko da će naredne četiri godine imati mnogo posla. Barem bi tako trebalo biti.
Na Skupštini standardna ekipa. Šefica u mantilu, Omčo, Brano i Daliborka, Mirela i Zlaja sa RTV TK, Sabina, Miro, Boja, Kendić, Adin, Željko, Zabuš, Ćuda. Tu je i Avdaga, moj drug. Na majici mu krokodilčić. Nema šale. Avdo drži sve konce živog prenosa u svojim rukama. Ako prenos bude kako treba, zaslužan je Avdaga. Ako ne bude, krokodil je sumnjiv.
Tu je i naš redovni gost skupštinskih sjednica. Zvat ćemo ga Beli. Čovjek uvijek ima neku priču, a danas i vic.
Otišao čovjek na hadž sa ženom, majkom i punicom. Kada je došlo vrijeme bacanja kamenčića, čuje kako sve tri mole Allaha za oprost jer su prevarile muževe. Došao red i na njega. Podigne kamenčić i kaže, Allahu dragi, oprosti što sam doveo kurve na hadž.
Beli nasmijava društvo. Nije loše počelo. Skupština još nije ni ozbiljno krenula, a već smo dobili prvu tačku dnevnog reda koja nije na papiru.
Iza nas sjedi ministar. Pitam ga je li Sudnji dan onda kada umremo. Kaže da nije. Nakon smrti nastupa Berzah, period u kojem duše čekaju Kijamet. Eto, i to naučih na radnom mjestu. Čovjek došao da prati formiranje vlasti, a usput dobije i objašnjenje šta ga čeka poslije života. Ako sam nešto pogrešno zapamtio, halalit će ministar. Od njega se ima šta naučiti. Dabogda bio ministar u Vijeću ministara.
U međuvremenu, pauze postaju važnije od same sjednice. Odlazimo na kafu. Omer, Kenda, Boja i ja. Jedva nađosmo mjesto. Kafić pun zastupnika i ministara. Izgleda da je danas najvažnije mjesto u Skupštini ipak ono izvan skupštinske sale.
Račun uzima Žare Vujović. Gospodin.
Kažem mu da nije red da jedini Srbin u kafiću plaća ceh za deset muslimana, zvanih balije. On se ne dvoumi mnogo.
Kaže, dajte račun na Srbina.
Nas nekoliko se smijemo. Nekada je za dobru atmosferu dovoljna jedna kafa i čovjek koji ne mjeri ko je ko dok plaća račun. Možda bi i politika bila jednostavnija kada bi se ljudi češće ovako družili.
Vraćamo se u salu. Dok mi je pameti, i moja kolegica i drugarica Dragana Bosankić izabrana je za zastupnicu. Lijepo. Drago mi je zbog nje. Izabran je i Fahro Skopljak, veliki gospodin. Bio u Federalnom parlamentu, pa se ponovo vratio u Skupštinu. Čestitam im obome, a onda se nastavlja ono zbog čega smo svi tu.
Dogovora baš i nema. Nisu se usaglasili ko će gdje. Ima guzica, ali fali fotelja. A fotelje su, izgleda, najtraženija roba u kantonu. Za programe i obećanja ima vremena. Za raspored sjedenja, očito, treba još konsultacija.
Mahir staje pred kameru i kaže da građani žele znati šta će nova vlast raditi u naredne četiri godine. Prvo program, pa ruke. Pošteno.
Sinoć sam pisao o podjeli ministarstava u novoj Vladi TK. SDA je, čini se, prvo sama sa sobom podijelila ono što joj odgovara, a onda ostatak stavila na sto koalicionim partnerima. Da i oni imaju šta birati. Dok danas slušam i gledam šta se dešava, sve mi se čini da sam sinoć sjedio s njima za stolom.
Završi se sjednica. Idemo dalje. Na posao, pa s Durmom na kafu. Malo prepričavanja dana, malo analize, malo planiranja sutrašnjih obaveza. Onda svako svojim putem.
Vraćam se u redakciju. De ovu vijest, de onu, de montiraj, de objavi. Telefoni, izjave, fotografije, naslovi. Jedna priča tek počela, druga već čeka. Dan u medijima nema baš mnogo razumijevanja za umor. Kad završiš jedno, već te čeka drugo.
I tako prođe dan.
Vakat kući. Mrak je uveliko. Dvanaesti novembar polako ostaje iza nas.
Sjetim se Amiline knjige. Kad sunce zalazi. Dok se mi bavimo mandatima, foteljama, koalicijama, ko je kome šta obećao i ko će gdje sjesti, vrijeme prolazi. Smjenjuju se godišnja doba, ljudi dolaze i odlaze, a iza svakog dana ostane poneka priča. Neke zaboravimo, neke prepričavamo, a neke možda jednog dana završimo između korica knjige.
Sutra je petak. Trinaesti.
Kažu baksuzli dan. Nisam od onih koji se mnogo osvrću na datume i predznake, ali nakon današnje Skupštine ne bih se baš kladio da nas sutra čeka miran dan.
Skuhat ćemo kafu, otvoriti vijesti i vidjeti šta nam život sprema. A fotelje? Njih će valjda nekako rasporediti.
Ugodnu noć. Sutra ćemo opet.
(V.M.)