Foto: Balans
Ponedjeljak je, deveti novembar. Budim se oko sedam. Skuham kafu, malo prelistam vijesti i odmah na početku dana crna hronika. Preminuo napadač iz Poljske koji je nasumično pucao u ljude i ubio šest osoba. Objavim vijest i krenem na posao. Negdje oko osam već sam u redakciji.
Dan je, dakle, počeo kako ne treba.
Idemo po izjave o najavljenom štrajku prosvjetnih radnika i uposlenika u kulturi. Tu su Bektićka i Zabuš. Snimaju oni, snimamo i mi. Završimo izjave, Bektićka će napraviti i razgovor. Dolazi i ekipa RTV TK. Midheta i Mirso, a s njima i Ramićka.
Ramićka gdje dođe, zna se da je došla. Nema kod nje dobro jutro na tiho, onako usput, da ne ometa ostale. Kod nje i dobro jutro ima svoju jačinu. I neka je. Nije ovaj posao za one koji se ne čuju.
Poslije do pošte, pa nazad na posao, a onda kafa s Dinom. Tradicija se mora poštovati. Neke stvari u životu ne treba mijenjati, a kafa s Durmom jedna je od njih.
Poslije platim neki račun i krenem po doručak. Čekam da mi naprave nešto, kad nailazi poštar s računima. Radnice mu kažu, hvala, poštar. Ja ga pitam je li mu oštar. Jedna od radnica, prije nego što je stigao odgovor, dobaci, uvijek. Mašalah.
Eto. Čovjek cijeli život nosi poštu, a mi mu još i karakter provjeravamo. Volimo tako.
Vraćam se prema poslu i ugledam svog instruktora Beriza. Obučava nekog polaznika. Iz auta se pozdravimo, razmijenimo koju riječ. Kaže da mi je dužan ručak i da se javim kad god. Moramo se dogovoriti. Lokaciju imamo, restoran Mir naše drugarice Nele. Još nam samo termin nedostaje. A to je, pokazalo se, često najteži dio svakog dogovora.
Na poslu, kao i obično, de ovo, de ono. Između ostalog, stiže i jedna lijepa priča.
Klub Zmajevo srce i prijatelji ponovo pripremaju novogodišnju akciju podjele paketića djeci koja se liječe na UKC-u Tuzla, kao i mališanima iz nekoliko ustanova. U akciji će učestvovati i bajkeri, a posebno mi je za oko zapela jedna stvar.
Djeca i mladi iz „Zmajevog srca“ ove godine neće samo primati poklone. Oni će ih dijeliti. Bit će Djedovi Mrazovi i Mrazice, oni koji drugoj djeci donose radost, sreću i osmijehe.
Jer, kako su poručili iz Udruženja, nema veće sreće od one koju poklonimo drugima.
A ja dok čitam i pripremam ovu priču, mislim na Irmelu, Miju, Sašu, Bokija, Edu, Aska i sve druge koji rade u ovom klubu. Mada, riječ uposlenici nekako mi je premala za njih. Oni su već postali simboli jednog kafića koji u svom nazivu ima srce, ali ga ima i u svakom svom danu.
Zmajevo srce ne drži predavanja o inkluziji. Oni je žive. Tamo se ne govori mnogo o tome kako treba pružiti priliku drugima. Tamo se prilika daje. Tamo ljudi rade, druže se, služe kafu, smiju se i pokazuju da je mnogo toga što mi zovemo nemogućim zapravo samo stvar naše predrasude.
Omer Isović ulaže svoje slobodno vrijeme, energiju, a nerijetko i zdravlje, da ovaj klub opstane. Zauzvrat dobija nešto što se ne može kupiti. Ljubav djece i mladih kojima je dao prostor da pokažu koliko mogu.
Zato mislim da bismo svi trebali podržati ovaj kafić. Ne moramo svaki put imati velike planove i velike donacije. Nekad je dovoljno otići, sjesti i popiti kafu. I ja prvi. Pa onda i svi ostali. Kafa je svakako naša svakodnevna obaveza, a ovdje uz nju dobijemo i nešto mnogo važnije.
Danas imamo i uključenje u emisiju Federacija danas. Dino i ja. Prije javljanja, naravno, kafa. Ne može se pred kamere praznog srca, a ni praznog želuca. Kafa pa javljanje.
Poslije odem malo fotografisati grad. Objavim fotografije. Lijepe su, nije što su moje. Tuzla zna biti lijepa i kad je ne gledamo kroz filtere. Nekad je dovoljno samo zastati i pogledati oko sebe.
A onda krenu komentari.
Jedan piše da je grad pod sihirima. Drugi da je pust i propao. Treća poručuje da Balije žive u ovom gradu.
Pa ljudi, šta je ovo?
Ima li išta što se na društvenim mrežama ne može pretvoriti u razlog za mržnju? Fotografije grada, ulica, zgrada, ljudi, čak i običan prizor svakodnevnog života nekome postanu povod da izbaci iz sebe svu negativu koju nosi. Kao da se takmičimo ko će napisati nešto ružnije, uvredljivije i besmislenije.
Ne znam kada smo toliko oguglali na vlastite riječi. Ne znam ni kada nam je postalo normalno da o svom gradu govorimo kao o neprijatelju, a o ljudima koji u njemu žive kao da su nekakva prijetnja.
Može se Tuzli mnogo toga zamjeriti. I treba. Ima problema, ima zapuštenih ulica, ima praznih lokala, ima odlazaka, ima razloga za nezadovoljstvo. Ali nije svaki problem razlog za mržnju. I nije svaka fotografija poziv na svađu.
Možda nam je, uz sve druge obnove, potrebna i jedna obnova obične ljudskosti.
I tako prođe ponedjeljak. Od crne hronike do lijepih priča, od poštara kojem je uvijek oštar do djece koja će drugima dijeliti poklone. Od kafe s prijateljima do komentara ljudi koji bi, čini mi se, i sunčan dan uspjeli proglasiti katastrofom.
Dok ovo pišem, pa brišem, pa ponovo sastavljam redove, nikako da uhvatim onu pravu nit. Na televizoru već počinju dnevnici. Dan se polako privodi kraju.
Sutra je novi dan. Nova nafaka, novi ljudi, nove obaveze i vjerovatno još poneki račun koji će donijeti poštar.
Nadam se samo da će biti malo manje crne hronike, malo više Zmajevog srca i barem jedan dan bez budala.
Možda tražim previše. Ali čovjek smije imati želje. Pa makar bile i skromne.
(V.M.)