Foto: Balans
Nedjelja je, petnaesti novembar. Ustajem u osam. Malo sam duže odspavao. Valjda čovjeku nekad treba i to, da ne gleda na sat čim otvori oči.
Na TikToku ovih dana gotovo svaka druga objava ima isti sound: Svanula nedjelja tužna s trista zvanica.
Izgleda da je ta pjesma postala obavezna nedjeljna podloga. Mreže su čudo. Od svega naprave trend, samo treba pogoditi pravi trenutak i pustiti da krene. Jedan objavi, drugi preuzme, treći doda nešto svoje i eto ti nedjeljnog raspoloženja u nekoliko sekundi.
Sinoć je Bosna i Hercegovina izgubila od Švedske. Imam osjećaj da su dvije različite ekipe igrale utakmicu. Jedna prvo, druga drugo poluvrijeme. Tako je i bilo. Šteta zbog poraza, ali ima ova reprezentacija budućnost. Ima tu momaka koji bi nam mogli donijeti još mnogo radosti. Samo da ih malo sačekamo i ne izgubimo strpljenje nakon svakog lošeg rezultata.
Skuham kafu, malo televizije, malo vijesti, malo pregledanja svega i svačega po telefonu. Onda skuham još jednu. Tako do deset. Nedjeljno jutro ne treba požurivati. Ono ionako nema namjeru nigdje stići.
Odem do pekare po hljeb. Imam nekog posla napolju, ali nikako da se nakanim. Znate ono kada čovjek zna da nešto mora uraditi, ali se ponaša kao da će se posao možda sam od sebe završiti. Neće. De tamo, de ovamo, uradim nešto, nešto ostavim za kasnije. Važno je da se nešto radilo. Ne mora baš sve biti završeno.
U međuvremenu vidim da je Maja objavila priču o maršu iz Obodnice prema Vukovaru. Svake godine desetak mještana Gornje Obodnice i okolnih naselja zaputi se na ovaj put. Tradicija vrijedna pažnje i poštovanja. Snimao sam ih nekoliko puta. Svaki put tu je bila Maja, a bude i Dadi. Lijepo je vidjeti da još ima ljudi koji bez ikakvog interesa, osim poštovanja prema žrtvama i želje da sačuvaju sjećanje, krenu na tako dug put.
Nekako mi je drago da postoje takve priče. U vremenu kada se gotovo sve mjeri nekakvim interesom, klikovima i koristima, ima ljudi koji jednostavno krenu pješice da bi odali počast. I ne traže ništa zauzvrat.
Čitam i neke objave na društvenim mrežama. Naiđem na jednu šalu.
Otišao čovjek doktoru, bolestan. Doktor ga pita puši li. Čovjek se malo prepao, pomisli da su ga cigarete dovele do bolesti, ali ipak prizna da puši.
A doktor će: Daj jednu da zapalim.
Eto, nekad ni medicina nema baš sve odgovore. Ili doktor zna nešto što mi ne znamo.
Poslijepodne odem na pumpu. Trebaju mi cigare, sok i još poneka sitnica. Radi Mali i još dvojica. Kupim šta mi treba, vratim se kući i onda shvatim da nema cigara. Zaboravio sam ih uzeti sa pulta.
Nazad opet. Kiša pada, ne šali se. Nije mi baš bilo do još jedne vožnje, ali šta ću. Čovjek nekad zaboravi ono zbog čega je krenuo, a zapamti sve ono što mu nije trebalo.
Jučer sam pisao članak o Tuzli. Onako, jedna lagana priča o gradu, o tome šta se može vidjeti, gdje se može fino jesti, gdje popiti dobra kafa. Mislio sam da će ljudima biti zanimljivo pročitati nešto lijepo o gradu.
A onda komentari.
Jedan pita gdje se može dobro jesti. Drugi pita gdje ima dobra kafa.
Pa ljudi.
Ne znam je li problem u tome što više niko ne čita ili što svi unaprijed znaju šta žele napisati u komentaru. Društvene mreže kao da su otrovale narod nekom gorčinom. Sve mora biti povod za raspravu, podbadanje, nezadovoljstvo i mržnju. Čovjek uđe da pročita nešto lijepo, a izađe s osjećajem da je napravio grešku.
I najgore je što ta gorčina polako prelazi i na mene. Počnem čitati, nervirati se, odgovarati u sebi ljudima koje nikada nisam vidio. A onda se zapitam kome to treba. Nije valjda da ćemo dozvoliti da nam nekoliko komentara pokvari cijeli dan.
Moj drug Redžep objavio je fotografiju svog rahmetli sina Damira. Uz fotografiju poručuje da će ići po istinu, po svaku cijenu.
Uvijek me potrese kada Redžep nešto objavi. Znam koliko nastoji doći do odgovora na pitanje šta se zapravo dogodilo. Znam i da neće odustati. A znam, nažalost, i da će taj put biti težak.
Jer u ovoj zemlji ništa nije jednostavno. Ni kada tražiš istinu, ni kada tražiš pravdu, ni kada pokušavaš dobiti odgovor na pitanje na koje bi neko morao odgovoriti. Sve je nekako kompleksno, zamršeno i kilavo. Godine prolaze, a porodice ostaju sa svojim pitanjima.
I onda se čovjek zapita koliko snage treba jednom ocu da nastavi tražiti istinu o svom djetetu. Ne mogu ni zamisliti. Redžepova objava ostane mi u mislima i dugo nakon što ugasim telefon. Neke stvari jednostavno ne možeš pročitati i nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo.
Odem neni na kafu. Kupio sam joj neki slatkiš. Skuham nam kafu, sjednemo i pričamo. Bila joj jučer sestra, pa su, kaže, sjedile vazdan.
Dođosmo i do priče o široj familiji. Razveli se neki naši, neka budu Mejra i Mušan.
On pio, kaže nena.
A i ona haman našla sebi, nastavlja.
Pitam je šta je našla.
Nena šuti.
Nastavljamo s kafom, kad će ona opet:
Žene sad neće ništa da trpe.
Nek neće, pametne, nastavlja nena.
Ja sam trpila pjanu trideset godina.
Tu već nema potrebe za dodatnim komentarima. Nena je rekla svoje. Onda, nakon kraće pauze, ponovo se vraća na temu:
A znaš ti šta je našla!
Nena danas zbori trezveno, ali informacije dozira kao da vodi istragu. Ne može se sve saznati odjednom.
Slušam je i razmišljam kako su nekada ljudi trpjeli mnogo toga što danas ne bi trebalo trpjeti. A opet, svako vrijeme ima svoje priče, svoje muke i svoje načine da se preživi.
Nego, da ne zaboravim, nije bilo nikakvih pljački i krađa ovih dana. Što znači da nena redovno uzima terapiju. Kod nje se i zdravstveno stanje ponekad može pratiti preko kućne crne hronike.
Kući ću, nena ostade.
Dok pišem ovaj članak koji upravo čitate, na televiziji se vrte dokumentarci o životinjskom svijetu u Africi. Lavovi, hijene, divlji psi, slonovi. Svi se bore za opstanak. Nema tu mnogo filozofije. Ko je gladan, traži hranu. Ko je slabiji, pokušava preživjeti. Ko ima mladunce, mora ih nahraniti.
Posebno me zadržala priča o divljim psima. Odu u lov, pronađu hranu, a onda se vrate mladuncima i povrate dio hrane kako bi ih nahranili. Nije baš prizor za vrijeme ručka, ali je to njihov način da se pobrinu za potomstvo.
Gledam i mislim kako je priroda nekad surova, ali jednostavna. Nema komentara ispod objave, nema prepirke ko je u pravu, nema objašnjavanja gdje se može dobro jesti. Samo borba za život.
I tako dan prođe. Malo kafe, malo posla, malo kiše, malo društvenih mreža, malo nene i mnogo razmišljanja o svemu i svačemu.
Nedjelja, dosadna. Ona vrsta nedjelje kada se ništa posebno ne dogodi, a opet imaš o čemu pisati.
Sutra je novi dan. Ponedjeljak. Nova sedmica, novi ljudi, nove obaveze i nova nafaka.
A možda i neka dobra vijest. Ne bi bilo loše da nas malo obraduju. Dosta nam je gorčine za ovaj vikend.
(V.M.)

