Nedjelja je, deveti august. Nisam imao nikakav plan da rano ustajem. Nedjelja je. Dan za malo dužeg spavanja, ako čovjek već nema nekih velikih obaveza.
Ali planove čovjek pravi, a mačak ih mijenja.
Budi me u pola osam. Gladan. Njega, naravno, ne zanima što je nedjelja, što sam možda planirao spavati do devet ili deset. Mačak ima svoj raspored i svoje prioritete. A jedan od njih je da njegov doručak ne kasni.
Dam mu da jede, skuham sebi kafu i sjednem. Malo televizija, malo telefon, malo vijesti. Kao i svi. Čovjek danas može pobjeći od svega osim od vijesti. Otvoriš telefon da vidiš koliko je sati, izađeš iz njega deset minuta kasnije i znaš šta se dogodilo na pola planete.
A onda vijest koja zaboli.
Jučer se na Krivaji utopio mladić. Još jedna velika tragedija. Ljeto, koje bi trebalo biti vrijeme odmora, kupanja, druženja i nekog bezbrižnijeg života, svake godine nekome odnese život. Iza jedne takve vijesti ostane porodica, prijatelji, prazna stolica, telefon koji više neće zazvoniti. I ono vječno pitanje, kako se ovo moglo dogoditi?
Teško je o tome pisati. Još teže je onima koji ostanu.
Poslije kafe odem do pumpe po cigare, a onda u pekaru po hljeb. Na benzinskoj pumpi gužva kao u marketu. Rijetki sipaju gorivo, većina kupuje cigare, sokove, pivo, grickalice i sve ono što se danas može kupiti na pumpi.
Pumpe su odavno prestale biti samo mjesta gdje naspeš gorivo. Danas su pola benzinska, pola prodavnica, a pomalo i mjesto za društvene rasprave.
U to sam se uvjerio i jutros.
Čekam da kupim šta mi treba, kad žena na kasi shvati da joj je račun veći nego što ima novca. Kaže da je bilo 18 maraka, okrenula se da nekoga pozdravi, a aparat je, dok je ona pričala, nakucao 22,5.
I kreće rasprava.
Kaže ona da su radnici trebali izaći i prekinuti točenje. Momci joj objašnjavaju da bi izašli da je automobil stao, ali su prije toga morali uslužiti mušterije koje su već čekale.
Ona ne odustaje.
Oni objašnjavaju.
Ona opet objašnjava.
I tako ukrug.
Nudim da ja platim tih nekoliko maraka koje nedostaju, čisto da se završi priča. Kaže da neće i da ne želi platiti ostatak.
I tako ostade žena da se raspravlja, a ja odoh sa svojim cigarama.
Neki ljudi jednostavno vole raspravu. Ne zbog toga da riješe problem, nego zbog rasprave same. Kad bi im neko rekao, evo, riješeno je, vjerovatno bi našli novi razlog da se još malo raspravljaju.
A ja sam danas shvatio da na benzinskoj pumpi, osim goriva, možeš natočiti i nervozu.
Kod kuće, naravno, uvijek ima posla.
Oko kuće čovjek nikad ne može reći da je završio. Ako nema šta raditi, samo treba malo bolje pogledati. Uvijek se nešto nađe. Danas je to bio fizički posao, kopanje nekog kanala i traženje cijevi od odvoda.
Na ovoj temperaturi to nije baš posao za čovjeka koji voli lagan nedjeljni dan. Ali eto, uradi se.
Malo radiš, malo se umoriš, malo odmoriš, pa opet radiš.
I tako prođe dan.
Između svega toga objavim vijest kolega sa RTV 7 Tuzla da je Panonska jezera od početka sezone posjetilo oko 250.000 ljudi.
Impozantna brojka.
Panonska jezera su zaista postala ono što smo nekada možda samo priželjkivali, prava turistička atrakcija i jedan od simbola Tuzle. Naš biser. Mjesto na kojem se ljeti spoje Tuzla, turisti, sunce, voda, muzika, djeca i hiljade priča.
A onda pročitam i objavu direktora Memorijalnog centra Srebrenica Emira Suljagića, uz fotografiju Željke Cvijanović ispred osnovne škole u Roćeviću.
Iza jedne obične fotografije nalazi se strašna historija.
U toj školi su tokom jula 1995. godine bili zatočeni ljudi iz Srebrenice. Mučeni su i ubijani prije nego što su odvedeni na mjesta masovnih pogubljenja.
Čovjek gleda fotografiju i shvati koliko je Bosna zemlja u kojoj se prošlost često nalazi samo nekoliko metara iza sadašnjosti.
Jedna škola. Jedna fotografija. I desetine života koji su tu završili.
Zato je sjećanje važno.
Ne da bismo živjeli u prošlosti, nego da prošlost ne bi ponovo živjela kroz nas.
Kolegica Mirela Bektić Zonić radila priču o Muji Muratoviću i njegovim borovnicama.
Muju znam godinama. Znao sam i njegovog oca Hasana, nekadašnjeg načelnika Živinica, koji je, nažalost, preminuo u martu prošle godine.
Mujo se bavi politikom, poljoprivredom, ima farmu Jelena na Ljubačama, a porodica Muratović već godinama uzgaja borovnice. Počeli su 2016. godine, a danas imaju oko 12.000 sadnica na plantaži iznad Živinica.
I još jedna zanimljivost, plantaža se nalazi na brdu koje se zove Borovnica.
Kao da je priroda unaprijed napisala naziv firme ili je firma napisala naziv brda, nebitno je.
Ove godine rane sorte su dobro prošle, ali kasnije sorte muči velika vrućina. Mujo kaže da je temperatura jednostavno prži na grani.
A kad čovjek pogleda ove naše ljetne temperature, shvati da se ne prže samo ljudi na asfaltu.
I borovnice imaju svoje muke.
Mujo je sjajan momak. Prije svega vrijedan. A vrijedne ljude uvijek nekako posebno poštujem. Oni ne pričaju puno o tome koliko rade. Jednostavno rade.
Poslijepodne se čujem s kolegom. Zvat ćemo ga Hamić.
Prodaje Passata.
Malo pričamo o poslu, malo o svemu drugom. Kao što to već bude kada se čuju ljudi koji se znaju dugo. Počneš od jedne teme, završiš na desetoj, a usput se dotakneš svega.
Dobar je Hamić. Vrijedan, kolegijalan. Inače, Blickov unuk.
A to u našem svijetu znači nešto.
Ako ima on moju sliku, imam i ja njegovu. I obrnuto.
Novinarska solidarnost, reklo bi se.
Ili možda osiguranje.
Nikad ne znaš.
Nedjelja je polako prolazila. Sunce nije imalo namjeru popustiti. Čovjek se znoji, radi, odmara, pa opet radi.
I na kraju shvatiš da si i ovaj dan nekako potrošio.
Ne uz velike događaje. Ne uz neko putovanje. Ne uz nešto što ćeš dugo pamtiti.
Nego uz mačka koji te probudio jer je gladan, kafu, vijesti, cigare, hljeb, jednu beskrajnu raspravu na benzinskoj pumpi, nekoliko vijesti koje te rastuže, borovnice koje pokušavaju preživjeti ovu vrelinu, razgovor s kolegom i kanal koji je trebalo iskopati.
Život je, izgleda, uglavnom od toga i sastavljen.
Od sitnica.
Od ljudi.
Od posla.
Od sjećanja.
Od poneke tragedije koja te podsjeti koliko je sve prolazno.
I od onih malih trenutaka kada shvatiš da si umoran, ali da je nešto ipak urađeno.
Tako prođe nedjelja, deveti august.
Sutra je ponedjeljak.
Nova sedmica, nove obaveze.
A mačak će, po svemu sudeći, opet ustati prvi.
(V.M.)