Foto: Balans
Subota je, osmi osmi. Sunce proviruje kroz neko sivilo na nebu. Nije baš odlučilo hoće li danas pržiti ili će malo odmoriti. Valjda i ono ima svojih problema.
Sinoć, dok smo kosili, presjekosmo kablo od interneta.
Nije to baš bila namjera. Kosiš travu, gledaš gdje je trava, gledaš gdje nije trava, gledaš da ne pokosiš mačka, i onda, tras! Ode internet.
Čujem se s Avdom da vidim ima li kliješta za krimpovanje mrežnog kabla.
Imam, kaže.
Šta treba?
Kad treba doći?
Odmah? Ili?
Eto, to je moj drug Avdo.
Nema puno filozofije. Nema: Ma mogu sutra, vidjet ćemo, nemam vremena. Ima kliješta, ima konektore, ima čovjek i svojih muka, ali ako treba, pomoći će.
Kažem mu da ću ujutro doći do grada po kliješta.
Ujutro, prije nego što odem kod Avde, svratim u Friends. Sam. Popijem kafu.
Ima i to svoju draž.
Čovjek sjedne sam, gleda ljude oko sebe, sluša šta pričaju i pravi se da ga se ništa ne tiče. A tiho slušaš sve.
Onda kod Avde.
Da mi kliješta. Da mi i konektore. Malo popričamo o svakodnevnim mukama i zajebancijama. On ostade da popravlja romobil, a ja kući.
Spojim jedno.
Neće.
Probam drugi put.
Neće.
Treći.
Neće.
Četvrti.
Opet neće.
Peti, šesti…
Neće pa neće.
U jednom trenutku više nisam siguran je li problem u kablu, konektoru ili u meni.
Nazovem ove što su mi postavili internet.
Kažu, crkao prijemnik vani.
Što?
Napravio spoj i crkao.
Znači, ja cijelo jutro krimpam kablove, mijenjam konektore, petljam, psujem u sebi, a i naglas.
Doći će da poprave.
U ponedjeljak.
Naravno.
Jer internet, kao i većina stvari u životu, najviše treba onda kada ne radi.
Dok sam se ja oko toga maltretirao, dan uveliko prođe.
Nema ni vijesti Bog zna.
A danas je i 101 godina od rođenja Alije Izetbegovića.
Na današnji dan 1925. godine, u Bosanskom Šamcu, rođen je čovjek čije će ime decenijama kasnije biti neraskidivo povezano s Bosnom i Hercegovinom.
Za jedne političar.
Za druge državnik.
Za treće kontroverzna historijska ličnost.
A za veliki broj Bošnjaka, predsjednik koji je ostao najbolji.
Nije teško razumjeti zašto.
Izetbegović nije živio u mirnim vremenima. Njegov život obilježili su zatvori, politički procesi, zabrane, raspad Jugoslavije, rat i borba za opstanak Bosne i Hercegovine.
Njegove najvažnije političke godine nisu prošle u udobnim kancelarijama i pred televizijskim kamerama.
Prošle su u vremenu kada se za državu plaćala cijena životima.
Prvi put je zatvoren još 1946. godine. Potom je došao Sarajevski proces i dugogodišnja robija.
A onda je došla Bosna.
I rat.
Izetbegović je postao predsjednik države koja je proglašavala nezavisnost, dok su se oko nje crtale nove granice. Predsjednik zemlje koja je međunarodno priznata, a istovremeno napadnuta.
Predsjednik naroda koji je u ratu podnio ogromne žrtve.
Naravno, danas se o njegovoj politici može i mora razgovarati kritički. Može se govoriti o greškama, kompromisima, pregovorima, međunarodnoj politici, unutrašnjim odnosima i svemu onome što je pratilo njegovu političku karijeru.
Historija ne bi trebala biti sveta slika bez pitanja.
Ali isto tako, ne treba zaboraviti vrijeme u kojem je djelovao.
Za veliki broj Bošnjaka Alija Izetbegović ostao je simbol političke borbe za opstanak Bosne i Hercegovine.
Njegova popularnost nije nastala zato što je bio bez greške.
Nastala je u vremenu u kojem je postalo jasno koliko je skupo imati svoju državu, a koliko još skuplje može biti ostati bez nje.
Zato se njegovo ime i danas izgovara s posebnim poštovanjem.
Njegove knjige se čitaju, govori citiraju, političke misli prepričavaju.
Jedni će reći da je to političko naslijeđe SDA. Drugi će govoriti o kultu ličnosti. Treći će ga posmatrati isključivo kroz historijske činjenice.
I sve to može biti dio iste priče.
Jer čovjek može biti i veliki historijski akter i čovjek čije poteze treba preispitivati.
Možda je upravo u tome razlika između politike i historije.
Politika traži da budeš za ili protiv.
Historija bi trebala imati dovoljno vremena da pita, zašto?
Izetbegović je dočekao kraj rata u Daytonu. Sporazum koji je donio mir nije smatrao idealnim.
Ostala je njegova poznata rečenica: Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata.
Možda se upravo u toj rečenici najbolje vidi vrijeme u kojem je živio.
Nije birao između savršenog i nesavršenog.
Birao je između mira i nastavka rata.
Umro je 19. oktobra 2003. godine.
Danas, više od dvije decenije kasnije, njegovo ime još nije završilo u historiji.
Vraća se svaki put kada se Bosna nađe pred novom političkom krizom. Vraća se kroz govore, knjige, fotografije, sjećanja.
A neki ga pamte i po jednoj fotografiji.
Sjedi na livadi uz dječaka Velida Ahmetovića, zvanog Džinda. Fotografiju je napravio poznati bosanskohercegovački fotoreporter Amel Emrić.
Možda su upravo takve fotografije ono što ostane nakon politike.
Ne funkcije.
Ne saopćenja.
Ne sjednice.
Nego čovjek.
Lice.
Trenutak.
Sjećanje.
I onda se čovjek vrati svojoj suboti.
Jer velika historija može stati u novine, ali mala historija svakog od nas ipak čeka u avliji.
Imam ja još vani nekog posla oko trave.
Izađem da i to završim.
Valja.
Subota neće sama.
U međuvremenu se već približilo vrijeme da odem nani na kafu.
Nena nešto neraspoložena.
Kaže boli je ovo, boli ono.
De nam kafu.
Skuham kafu.
Sjednemo.
Malo pričamo.
I onda, kako to već kod nene ide, između jedne priče i druge pojavi se novi zadatak.
Ima dole, u dnu avlije, neko granje. Možeš li ići ono iskrčiti?
Izađem da vidim.
Gledam.
Premjeravam situaciju.
Nije ovo u našem. Ovo je tamo kod kone Refije.
Nena pogleda.
Aaa…
Kratka pauza.
Ne moraš onda krčiti.
I tako.
Internet nije proradio.
Kabl sam pokvario, pa popravljao, pa shvatio da nije do kabla.
Alija Izetbegović je napunio 101 godinu od rođenja, a prošlo je 23 godine otkako je umro.
Trava je pokošena koliko je mogla biti.
Granje kod kone Refije ostalo je gdje je i bilo.
Nena se malo požalila.
Kafa se popila.
I dan prođe.
Subota naporna.
Onako, obična.
A u tim običnim danima čovjek nekako i shvati šta mu je život.
Malo posla.
Malo nerviranja.
Malo politike.
Malo historije.
Malo kafe.
Malo granja koje ipak ne moraš krčiti.
I poneki prijatelj kao Avdo, koji kaže: Imam. Kad treba doći?
I to ti, na kraju dana, možda vrijedi više od pola vijesti koje si pročitao.
Sutra je novi dan.
I nova nafaka.
A za internet ćemo u ponedjeljak.
Ako Bog da.
(V.M.)