Prvi dio serije publikacija “Logori i druga mjesta zatočenja za vrijeme rata u BiH 1992-1996. godine” urednice Kemije Hodžić predstaveljen je javnosti, a nakon višegodišnjeg rada, istraživanja i analize sudskih presuda. Istraživanja su pokazala stravične i nečovječne oblike zlostavljanja zatočenih osoba.
U publikaciji su dokumentovana 322 logora i druga zatočenička objekta u 15 opština, koji se temelje na presudama Haškog tribunala, Suda BiH, sudova u BiH, Višeg suda u Beogradu, sudova u Hrvatskoj, Njemačkoj i Švedskoj, izjava bivših zatočenika i članova njihovih porodica, knjiga, publikacija, medijskih izvještaja i izvještaja međunarodnih i regionalnih organizacija za ljudska prava.
U logorima i zatočeničkim objektima je bilo zatočeno najmanje 15.000 muškaraca, žena, djece, starijih i bolesnih osoba i ova publikacija je edukativni alat za borbu protiv revizionizma, relativizacije i neistina, rečeno je tokom predstavljanja u Sarajevu. U ovoj publikaciji su dokumentovana nečovječna i nehumana postupanja prema zatočenicima.
“Naprimjer, Monika Karan – Ilić, u logoru Luka, nakon što je više vojnika pretuklo zatočene Edhema Ožegovića zvanog Ohro i izvjesnog Adu, uzela staklenu flašu te “opkoračila” Adu koji je ležao na podu i bio go do pojasa te ga udarala razbijenim dijelom flaše po tijelu, a potom naredila jednom vojniku da donese so koju je sipala zatočeniku na rane kako bi pojačala bol. Ili recimo u logoru Čelebići, Esad Landžo je zatočenika Mirka Đorđića, između ostalog, udarao bejzbol palicom, tjerao ga da radi sklekove dok ga je udarao i stavljao mu ugrijanu metalnu pincetu na jezik i usta”- priča Kemija Hodžić, urednica publikacije. Ništa manje nisu stravične ni druge priče o onome što su doživljavali zatočenici. Tako su 1992. godine Hazim Delić i neki stražari i vojnici, mjesecima uzastopno su primoravali zatočenicu Grozdanu Ćećez na seksualne odnose. Jednom prilikom silovali su je pred drugim osobama, a drugom prilikom silovale su je tri osobe tokom jedne noći.
“Potom, u IV osnovnoj školi u Mostaru, Ćišić i drugi stražari u više su navrata u hodniku zlostavljali Marinka Lovrića tako što su ga udarali palicama, kablovima, nogama i šakama po svim dijelovima tijela, zbog čega je on padao u nesvijest. Prisiljavali su ga da se tuče sa zatočenikom Nikicom Peharom dok su oni to posmatrali”- priča Hodžić.
Grozote su de dešavale i na drugim mjestima, posebno u logoru Manjača, pokazuje ova publikacija. Naime, grupa zatočenika iz logora Krings i fabrike “Betonirka” u ranim jutarnjim satima 7. jula 1992. godine ukrcana je na jedan kamion s ceradom, koji je bio pretrpan. Srpski policajci zatim su navukli i zavezali ceradu, zatvorivši hermetički zadnji dio kamiona, te se pridružili konvoju kamiona koji su prevozili nekoliko stotina zatočenika iz drugih zatočeničkih objekata u logor Manjača. Zatočenici su proveli devet sati stojeći na kamionu, u užasno skučenom prostoru, bez vode na velikoj vrućini. Do trenutka kad se kamion drugi put zaustavio na kontrolnom punktu u Vrhpolju, zatočenici su već popili šest litara vode koje su im dali na početku putovanja, a stražari su odbili da im daju još vode. Jedan zatočenik pio je vlastitu mokraću. Kako se putovanje nastavljalo, nekolicina zatočenika počela je gubiti svijest i umirati. Kad je oko zalaska sunca kamion napokon stigao do Manjače, jednog po jednog zatočenika prozvali su po imenu. Od tih zatočenika, njih 24 nisu se javila i ostala su ležati na podu kamiona. Budući da su dužnosnici u logoru odbili da prime mrtve zatočenike i one kojima je pozlilo, njih su odvezli nazad u Sanski Most zajedno s Edinom Biščevićem, zatočenim Muslimanom koji je bio ljekar i koji se dobrovoljno javio da pokuša reanimirati one kojima je pozlilo. Edina Biščevića i zatočenike kojima je pozlilo i koji su odvedeni nazad u Sanski Most više niko nije vidio žive.
Publikacija je nastala iz istraživanja koje su sproveli Udruženje “Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje u BiH” i Centar za demokratiju i tranzicionu pravdu u okviru projekta “REKOM mreža pomirenja”, uz finansijsku podršku Evropske unije , Nacionalne zadužbine za demokratiju, Rockefeller Brothers Funda i Civil Rights Defendersa.
(Balans)