Foto: Balans
Sjedim u Tuzli, dok snijeg vani uporno pokušava da nas uvjeri kako je kraj decembra, iako kalendar tvrdi drugačije. U jednom od rijetkih kafića gdje dim još uvijek ima pravo glasa, posmatram život kako se dijeli na sitne komade, ponekad i doslovno. Dva stola od mene, četvero Roma. Račun 11 maraka. Nije problem platiti, problem je podijeliti. Svako broji svoje, svako vaga koliko može. Ta matematika je, čini se, najteža, ona gdje se dijeli ono čega nema dovoljno. Možda nije ni do toga da nema, možda tako vole.
Oni odlaze, a ja ostajem s mislima koje se prepliću.
Dolazi kolega, drug. Kafa kratka, razgovor još kraći. Vrijeme ne čeka, a ni mi ne smijemo. Idemo na otkrivanje spomenika policajcu Samiru Mustafiću. Tamo, neka druga tišina. Ona koja ne dolazi jer nema riječi, nego jer ih ima previše. Djeca, supruga, porodica. Punac govori. Ne kao govornik, nego kao čovjek koji pokušava stati između uspomena i stvarnosti. Podsjeća nas da je Mustafić bio sve ono što često zaboravimo spomenuti, otac, suprug, zet. Ukratko, bio je nečiji svijet.
Snijeg ne prestaje. Kao da i on želi biti dio priče.
Vraćamo se prema autu, mokri, pomalo promrzli, i taman kad pomisliš da je to vrhunac dana, vozač prolijeće kroz baru. Kolege mokre do koljena, mene zaobiđe. Život, izgleda, ima smisao za humor. Ili barem za ironiju. Uvijek podsjeti da može gore, čak i kad misliš da je dovoljno loše.
Press u Narodnom pozorištu. Ulazim mokar, promrzao, ali program ide dalje, jer mora. Tamo srećem Mirzu, bivšeg direktora. Nekad funkcija, danas sloboda. A između to dvoje, cijeli jedan život. Biti direktor nosi privilegije, ali biti svoj… to je luksuz koji rijetki sebi mogu priuštiti.
Tema? Seksualne konotacije. Naravno. Društvo koje ne može riješiti osnovne probleme uvijek ima vremena za trivijalnosti. I pitanje dana, je li više pola sata ili dva puta po petnaest minuta? U zemlji gdje se sve razvlači, dvaput je očito više. I trajanje i posljedice.
Dan se ne smiruje. Skupština bira novu predsjednicu. Sudnica prima neke druge priče, teže, mračnije, bez prostora za ironiju. Optuženi za trgovinu ljudima negiraju krivicu. Kažu, nisu krivi. Zakon kaže, svi su nevini dok se ne dokaže suprotno. A život često pokaže da istina i pravda ne hodaju uvijek istim putem.
I tako, između snijega, spomenika, smijeha i sudnice, dođe vrijeme da se ide kući.
Stajem u Bingo po sitnice. Red na kasi, poznato lice. Ono poznato koje te zbuni više nego nepoznato. Osmijeh ga oda. Srednja škola, prije dvadeset godina. Razgovor kratak, kao i sve danas. Kaže, u inostranstvu je. Borba je i tamo. Klimam glavom. Nije ni ovdje lakše, ali valjda svako nosi svoje breme. Svakome je svoja muka najteža.
Pokušavam mu se sjetiti imena. Ne ide. Kao da je ostalo negdje između prošlosti i sadašnjosti, zaglavljeno.
„Doviđenja“, kaže njemu trgovkinja.
„Dobar dan“, kaže meni.
Između ta dva pozdrava, dvadeset godina.
On ode na svoju stranu, ja na svoju. Račun 105 maraka. Uzimam kesu, neku piletinu, hranu za mačka, sitnice koje čine svakodnevicu podnošljivom. Minimalizam, reklo bi se.
Dok izlazim iz Binga, sretnem Ismeta, komšiju. Jedva hoda, kičma mu u rasulu, ali pogled još uvijek prkosan. Sjetih se priče da je u koroni kihnuo u džamiji, a hodža mu rekao, Ismete kihni još jednom i klanjat ću ti dženazu. Šala ili ne, istina ili naše preuveličavanje, nisam siguran. Ali, pošto kupio, po to i prodao.
Sjedam u auto, šajba magli, vidim jedva koliko je potrebno da nastavim.
Na radiju svira “Ne spuštaj na prozore roletne”.
I taman kad pomisliš da je dan bio samo niz događaja, shvatiš, bio je to mali presjek života. Malo tuge, malo smijeha, malo snijega koji pada kad mu vrijeme nije. I puno onoga što ne stane ni u riječi, ni u račun, ni u sjećanje koje pokušavaš prizvati, ali uporno izmiče.
(V.M.)