Foto: Balans
Subota je, 28. mart 2026. Jutro koje ne pita za raspoloženje, snijeg pada kao da mu je zadatak da nas podsjeti gdje živimo i kakvi su nam živci. Kafa je tu, naravno, jedina konstanta u zemlji gdje sve drugo varira od nestanka struje do nestanka strpljenja.
Čitam vijesti, više od 20.000 domaćinstava u Tuzlanski kanton bez struje. Par Selo od sinoć bez ičega, ni svjetla, ni vode, ni telefona, ni interneta. Kao da je neko odlučio testirati koliko čovjek može bez civilizacije, a da se i dalje vodi kao njen dio. Putevi neprohodni, a reakcije nadležnih standardno, kao da čekaju da snijeg sam sebe očisti iz osjećaja odgovornosti.
I svaki put ista priča. Kao da su svi digli ruke od tih mjesta koja nisu “uz vatru”. A oni koji su ostali, nisu mazohisti, nego ljudi koji još uvijek vjeruju da se može živjeti i bez savršenih uslova, ali ne i bez dostojanstva. Mada, granica se očito svake zime malo pomjeri.
Sjedim u jedno tržnom centru u Tuzli, gledam ljude kako ulijeću i izlijeću iz marketa. Ima u tom pokretu neka panika bez razloga, kao da svi negdje kasne, a niko ne zna gdje. Do mene čovjek pije ljutu, već petu ili šestu, jutro tek počelo, a on već na sredini dana.
Ulazi žena, traži. Dajem joj za kafu, red je. Prilazi ovom do mene, a on, mrtav ozbiljan: “Bil’ ti radila šta?” Ona vješto zaobiđe odgovor, kao da igra šah s budalom, zna da nema smisla, ali potez se mora odigrati. Okreće se i odlazi.
On, iz nekog unutrašnjeg radija, počinje pjevati, “Voljena, ne ostavljaj me…”
Ona zastane, pogleda ga preko ramena i kaže,
“Jebote Safet, jebote Serbezovski.”
I ode.
U tu jednu rečenicu stalo je sve. Nema tu gramatičke ispravnosti i apostrofa. Samo odbrana, pa ko kako shvati.
Završavam kafu, izlazim, sjedam u svog poluvjernog Golfa. Krenem, nešto grebe. Snijeg učinio svoje, prednja maska spala. Ništa spektakularno, ali dovoljno da te vrati u realnost. Stajem na benzinsku.
Radi momak, zvat ćemo ga Đole. Znam ga godinama. Nije ministar, nije direktor, ali je čovjek. Pitam ima li vezicu, nema, ali kaže: “Naći ćemo.” I nađe. Zavežemo plastiku, improvizacija balkanskog tipa, funkcionalna i dostojanstvena.
I tu negdje shvatiš, sistem možda ne radi, ali ljudi rade. I to je jedina infrastruktura na koju se možeš osloniti bez garancije, ali s povjerenjem.
Sutra, na Međunarodnom aerodromu Tuzla svečanost. Dolazi drugi bazni avion kompanije Wizz Air, promoviše se linija Tuzla – Bratislava. Lijepa vijest. Otvara se svijet, makar simbolično.
Ali već čujem komentare: “Kakva Bratislava, dajte nam liniju za Kambodžu, Somaliju, Iran…”
Jer mi smo narod koji ni sreću ne zna primiti bez prigovora. Ako nije daleko, nije dobro. Ako jeste, opet ne valja. Najvažnije je da je kontra.
I dok snijeg i dalje pada, a plastika na Golfu drži zahvaljujući Đoletu i jednoj vezici, razmišljam kako smo čudna kombinacija, i umorni i duhoviti, i ogorčeni i dobri. Možda baš zato i opstajemo.
Jer kad već ne možemo promijeniti sistem, barem možemo jedni drugima naći vezicu.
(V.M.)