Udruženje građana italijanskog porijekla „Rino Zandonai“ Tuzla, a u saradnji sa belgijskom organizacijom Ljekari svijeta i Crvenim križem Tuzlanskog kantona, organizovalo je izložbu fotografija na temu „Migracije: Tragovi koji ostaju“ koja je danas prikazana u Galeriji Mandžić u Tuzli. Izložba tematski ilustruje percepciju migracija u istorijskoj perspektivi te su prikazane fotografije nekadašnjih i sadašnjih migranata.
Austro-Ugarska Monarhija je 1880.godine počela pozivati radnike različitih profila na rad na prostor BiH. Tako su u Tuzlu došli Italijani, Česi, Slovaci, Asutrijanci, Poljaci, Mađari, Nijemci i drugi.Među njima i preci Gordane Segat koji su italijanskog porijekla. Danas u Tuzli ima između 30 i 40 takvih porodica.
“Djed, čukun, čukundjed je došao 1889.godine u Tuzlu. Bio je prvi koji je došao na ove prostore, a za njim su došla braća i tu su se rodila djeca. Porodice su i dalje nastavile živjeti u Tuzli u kojoj i danas danas žive Italijani. Nažalost, zbog opšte situacije, omladina traži spas u evropskim zemljama”- priča nama Gordana. U njenoj porodici njeguje se italijanska kultura, običaji, jezik, tradicionalna kuhinja.
“Mnogo se razlikuje naša kuhinja od ove u Bosni, ali mi svi volimo bosanska jela i pravimo ih. Kada je u pitanju jezik,nema puno načina da djeca nauče. Udruženje je osnovalo nastavu i moja oba sina su tako naučila jezik jer se ovdje više ne priča italijanski. To su pričali preci kada su tek došli, a mi pričamo bosanski”- pojašnjava naša sagovornica. Ona naglašava da se nikada u Tuzli nije osjećala da nije prihvaćena.
“Vjerujem da su, u to vrijeme kada su dolazili ti čukundjedovi, bili jako dobro prihvaćeni i da im se svidjelo. Zato su ostali. Onda i mi isto. Naučeni smo da prihvatamo sve, da je različitost bogatstvo i tako smo još uvijek tu”- zaključuje ona.
Među ostalim narodima, u Tuzli su svoj dom pronašli i Albanci. Po popisu sa početka 20. stoljeća, bilo ih je 14. Danas oko 500 ih ima u ovom gradu, a na kantonu preko 1.000, priča Rizah Sokoli, predsjednik Udruženje Albanaca „Dardania“ iz Tuzle.
“Naš narod je prije dolazio, a i sada, zbog posla. Došle su zanatlije. Mada ima tu i manji broj koji je došao studirati i ostali tu. Mi smo ovdje primljeni dobro kao i ostale manjine. Ima poteškkoća, kao i svaka nacionalna manjina, ima i naša. Mi se snalazimo, radimo, doprinosimo razvoju društva u svakom segmentu”- rekao je Sokoli. Udruženje koje predstavlja, promoviše albanske običaje, kulturu, tradiciju, jezik te radi dvojezične projekte.
Nekadašnje migracije rezultirale su uglavnom potpunom integracijom onih koji su doselili.
“Evo, ja konkretno, kao dijelom Italijan, dijelom Čeh, potpuno se osjećam kao neko ko je pripadnik ovog područja, naroda, itd. Te migracije i u tom vremenu, pokazale su se kao nešto pozitivno u smislu integracionih procesa”- pojašnjava Tihomir Knežiček, predsjednik Udruženje građana italijanskog porijekla „Rino Zandonai“ Tuzla. On ističe da su Italijani prihvaćeni u zajednici te nemaju poteškoća i diskriminacije.
“Sve ide po zaslugama. Ko ima školu, ima dobar posao. Ko nema školu, nema dobar posao. Zajednica nas prihvata kao vrijednost različitosti i mi to ističemo svim prilikama. Radimo puno i na izdavačakoj djelatnosti, pišemo, bilježimo prošlost. Za narednu godinu pripremao publikaciju o 30 godina rada udruženja. Izdali smo i publikaciju o Italijanama u Tuzli”- priča Knežiček i naglašava da se njeguje kultura i tradicija, ali da je problem jezik jer nema interesa za njega. I to je priča o asimiliranim migrantima na ovom području, a koji su više od stoljeće tu. Međutim, posljednih godina BiH, pa i Tuzla, postala je tranzitna zona za migrante iz afričkih, azijskih i drugih zemalja, koji se sele iz različitih razloga. I njih zajednica uglavnom ne prihvata, opšti je utisak.
“To je jedan od razloga postavljanja izložbe kao dio projekta” Klizna vrata” koji ima cilj ocijeniti percepciju javnosti prema migracionim procesima. Današnji migranti sa kojima se susrećemo dolaze iz afričkih i azijskih zemalja, pa i sada iz Kube, na našim prostorima, nisu dobro prihvaćeni. Sa druge strane, oni su u tranzitu. BiH je, kao i većina okolnih zemalja, tranzit i njihovih cilj je Evropa.
“Nemaju mogućnosti, a nemaju ni neke velike potrebe da se pokušaju inkorpororati u zajednicu. Mada, značajno se spokazalo, da Ljekari svijeta koji rade na području Bihaća i Sarajeva sa migrantima, održavaju taj njihov psihosocijalni rad i potiču kreativnost, umjetnost, itd. Zašto? Pa, zato što oni tamo borave godinu i više. Taj jedna vremenska odrednica pokazuje da ti migranti o BiH razmišljaju na neki način kao o nekoj potencijalnoj finalnoj destinaciji”- zaključuje Knežiček. Svi oni kojima je Tuzla tranzit, često dolaze u lošem psihičkom stanju. Jedinu pomoć koju dobiju je od pojedinaca i nevladinih organizacija kao što je Crveni križ TK.
“Djelujemo od samog početka dolaska prvih migranata u TK. Ono što je najveći obim naših aktivnosti se odnosi na pružanje prve pomoći i to radi mobilnog tima. Osim usluga prve pomoći, pruža se podrška u vidu distribucije prehrambenih i neprehrambenih artikala. I ono što je značajno napomenuti, radimo na pružanju usluga obnavljanja porodičnih veza za osobe koje su izgubile veze sa svojima najmilijima u zemljama porijekla”- kazala je Emina Sarajlić, sekretar Crvenog križa TK. Ona naglašava da sve usluge pružaju u specifičnim uslovima jer migranti kroz Tuzlu samo prolaze. Inače, Tuzla nema prihvatni centar niti kamp, pa se usluge pružaju na ulici, najčešće na Autobuskoj stanici.
Sve je to prikazano kroz fotografije koje su prezentirane na izložbi, a koja će nakon Bihaća i Tuzle, biti postavljena i u Sarajevu i to kao dio projekta „Klizna vrata-Sliding Doors“ u okviru programa “Evropa za građane”.
(Nataša Tadić)