Ilustracija
Šesti je april. Proljeće se konačno odlučilo ukazati, pa sunce udara direktno u šoferšajbu dok se probijam kroz jutarnji krkljanac. Da je Tuzla New York, rekli bi da je ovo rush hour, ali pošto smo tu gdje jesmo, ovo je samo još jedan test živaca iz udžbenika.
A kafa, kafa je kod nas svetinja, dnevni aperitiv bez kojeg se u radne pobjede kreće otprilike kao u rat bez municije. Oko podneva grad izgleda kao da niko u ovoj državi nema radno mjesto. Kafići krcati. Gledaš te ljude i pitaš se, ili smo svi direktori, ili smo svi kolektivno na pauzi od 24 sata. Ali to je naš šarm. Mi i kad propadamo, propadamo sa stilom.
U tom moru lica, u onom svom standardnom uglu, sjedi Blicko. Pisao sam o njemu već. Gradska legenda, podrinjskih korijena. Čovjek koji je kroz objektiv ispratio istoriju, ispalivši, preko dva miliona fotografija. Zamislite taj život spakovan u dva miliona zamrznutih sekundi. Iako je zvanično u penziji, Blicko je tu, vibrira energijom mladića od dvadeset ljeta. Gledaš ga i shvatiš, penzija je samo riječ za one koji nemaju strast. On je još uvijek u fokusu, dok mi ostali polako gubimo oštrinu.
Nakon blica, prelazak na surovu realnost, ekonomiju. Snimamo prilog o uticaju rata u Iranu na bh. ekonomiju. Naša privreda je, inače, medicinski fenomen. Na staklenim smo nogama toliko dugo da je čudo što se još nismo polomili. Kod nas važi pravilo leptirovog efekta, kad negdje u Africi opali metak ili kad nesretni Kinez pojede šišmiša, kod nas odmah poskupe ulje i brašno. Odmah kreće ona naša poslijeratna podmjera, otimanje za vreće Klasa, Majića i litre Bimala kao da sutra ne postoji. Strah je ovdje najbolji trgovac.
Dok se vraćam na posao, stižu vijesti iz Gračanice. Crna hronika ne spava. Opljačkan kasino, odnijeli pet hiljada. Gledam u taj ekran i mislim se, šta je čovjeku u glavi? Rizikovati slobodu za pet hiljada maraka. Slobodu, koja ti dozvoljava da hodaš, dišeš i piješ tu kafu o kojoj toliko pričamo. Džaba ti sve pare ovog svijeta ako ti je nebo iznad glave isprekrstano rešetkama. Sloboda nema cijenu, ali očito ima onih koji je daju u bescijenje.
Pitam urednicu, koja je ujedno i direktorica, i blagajnica, i strah i trepet u jednom tijelu smrknutog pogleda, smijem li ubaciti malo bezobrazluka u tekst. Ona šuti. Gleda kroz mene kao kroz zamagljeno staklo. To je to. Tišina je amin.
Usput sretnem starog poznanika, zvat ćemo ga Hule. Čovjek u godinama kad se više gleda u apoteku nego u žene. Pitam ga onako usput, ima li šta na belegiju? Hule uzdahne, pa ispali, šta da ti kažem, prije sam ga tvrđeg vadio nego što ga sad stavljam. Biologija je nemilosrdna, a hemija, pa, hemije očito fali tamo gdje je najpotrebnija.
Popodne rezervisano za kafu s Omčom. Prvo pero TK kad je u pitanju kriminal. Čovjek zna svaku sivu zonu, svaki sumnjiv tender i svaki tal u javnim ustanovama. Dok mi ostali gledamo fasade, turizam, ekonomiju i ekologiju, Omčo gleda u anekse ugovora. Istrage, hapšenja, suđenja, sve mu je u malom prstu. Sjediti s njim je kao čitati policijski dosije, samo uz bolji ukus espressa.
I za kraj dana, kad misliš da je sve gotovo, sifon. Crknuti sifon za umivaonik. Ulazim u prodavnicu, a trgovac me gleda kao da tražim dijelove za spejs šatl. Koja mjera, ima li prelivnik, metal ili plastika, pita on. Mjera? Otkad sifoni imaju mjere? Uzmem neki na blef, pa šta bude. Ako ne bude odgovarao, neću ga ni mijenjati. Jednostavno se više neću ni umivati. U ovom ludom danu, to mi se čini kao najlogičnije rješenje.
Izlazim iz butika za sifone, vodokotliće, kade i ostalu galanteriju, ide Mire sa ženom, živi blizu mene. Šta ima, pitam. Kaže, ma, dovukao komšiju da nešto kupi, nema auta. Znaš mene, kome nisam odmog’o, nisam mu ni pomog’o, objasni komšija. Nema se tu šta dodati za filantropa Mireta.
Dođoh kući, kreće borba s tim plastičnim crijevom u kupatilu. Neće pa neće. Shvatim da je cijeli naš život zapravo taj jedan neispravni sifon. Stalno negdje curi, stalno nešto krpimo, mijenjamo gumice i nadamo se da će ovaj put držati. Od iranskih raketa koje nam prazne novčanike, preko pljačkaša koji za sitniš mijenjaju slobodu, pa sve do Huleta koji vodi bitku s biologijom, svi smo mi u potrazi za onom pravom mjerom.
Blicko je svoju mjeru našao u fokusu objektiva, Omčo u prilozima između zakona i kriminala, a ja? Ja sam je tražio u kafi, dok sam kroz šoferšajbu psovao jutarnju gužvu. Možda se sutra neću umiti jer mi sifon za umivaonik ne odgovara, ali ću se barem probuditi slobodan. A u svijetu gdje se sve prodaje i kupuje, ta kafa na slobodi, pa makar i s neispravnim sifonom kod kuće, jedina je stvar koja još uvijek nema cijenu.
(V.M.)