Senad Pirić Čupo volonterizmom se bavi 19 godina. Sve je krenulo od Podrinja, kada je zajedno sa jednom djevojkom koja je radila istraživanje za Haški tribunal, kao njen prevodilac i vozač, radio intervjue sa ljudima koji su preživjeli pakao ratnog vihora.
„To je tako krenulo. Kroz te razgovore sa ljudima, ja sam se s njima i zbližio, što me je obilježilo na neki način do današnjeg dana“ -kaže nam Senad.
Sa osjećajem empatije ili se rodiš ili ne. Da je Senadu pomaganje drugim u genetskom kodu, vidjelo se i dolaskom migranata i izbjeglica u Tuzlu 2018. godine. Tada je bez bilo kakve finansijske koristi svakodnevno boravio na autobuskoj stanici u Tuzli, gdje su migranti masovno dolazili. Kao volonter susreo se sa desetinama hiljada ljudi. Svakakvih je slučajeva bilo, prisjeća se Pirić.
„Jedne prilike sam došao ovdje na stanicu i zatekao djevojčicu od šest godina kako trči po platou stanice. Pričala je na arapskom jeziku, pitao sam je gdje su baba i mama, ona je odgovorila: U Srbiji. Dvojica migranata koji su došli zajedno sa djevojčicom, rekli su mi da su njeni roditelji vraćeni u Srbiju, a da je ona došla u Tuzlu. Pozvao sam policiju i Crveni križ, ali nije bilo koristi. Djevojčica je završila u Emmausu, a kroz dva dana je u Tuzlu došao njen otac, koji je pitao gdje mi je drugo dijete? Tada sam saznao da je bilo još jedno dijete koje je odvela jedna grupa Iračana u Sarajevo. Preko volontera iz Sarajeva našli smo djevojčicu i porodica se spojila. Bilo je takvih teških slučajeva još, poput čovjeka koji je došao sa djevojčicom u naručju koja je bila u besvjesnom stanju, pa smo je vozili u hitnu pomoć. Ma, svašta je bilo“ -priča nam Senad u jednom dahu.
Kaže da se redovno čuje sa velikim brojem izbjeglica, a koji su danas rasuti po cijeloj Evropi.
„Te evropske zemlje njima daju neku mogućnost kada tamo dođu, daju im mjesto gdje će spavati, mogućnost azila, pa i posla nakon tih obaveznih procedura. Oni, nažalost, u BIH nemaju nikakvu perspektivu, kao ni većina nas koji smo ovdje rođeni“- kaže on.
Zbog silnih obaveza, Pirić nema vremena za sebe.
„ Ja nemam privatni život, sve mi se vrti kroz te neke obaveze koje namećem sam sebi, migranti, Podrinje, posao“- kaže.
Djeca iz Cerske došla su kao iznenađenje i podrška Senadu na dodjelu nagrade za najbolju ramazansku fotografiju gdje je upravo on prvonagrađeni.
Kroz volonterizam i komunikaciju sa migrantima, naučio je, silom prilika, sporazumijevati se na više jezika.
„Ovdje komuniciram najviše na engleskom jeziku, pa na urdu jer to pričaju Pakistanci, onda na pašto, to pričaju Afganistanci, te na arapski, što pričaju Arapi“-kaže Senad koji je jedan period života proveo i u Iraku gdje se prijavio da radi.
„Otišao sam 2005. godine iz razloga da promijenim sredinu i da nešto zaradim, jer ovdje nisam mogao zaraditi koliko mi je potrebno za moje neke aktivnosti, jer sam ja uvijek svoj novac usmjeravao onima kojima je potrebno“ -ističe.
U toku razgovora sa Senadom, od susjednog stola javlja se taksista, kroz priču saznam da se zove Avdo.
„ Čupo je najvrjedniji volonter, jedini on je ovdje dolazio po debelom minusu, mrznuo se, pomagao migrantima. Ja sam ti svjedok da je davao svoj novac da im kupi hranu, napiši i to slobodno “ -otresito, pomalo iz huje reče taksista, dok pali treću cigaretu, čekajući mušteriju.
Nakon Avdinog srčanog monologa, Čupo kaže: „ Eto vidiš, znaju ljudi mene ovdje, ali ja ne volim to da me snimaš i da ja o sebi pričam.. De da vidimo volontere Crvenog križa neka oni kažu malo, vrijedni su ljudi, ima ih četvero“. Završismo razgovor, nije za slikanja raspoložen, kaže bradu ima, poslat će mi bolje slike. Poslao je, evo, ih u galeriji.
Senad je dobri tuzlanski duh, solidaran, pošten, bez dlake na jeziku, bez stalnog posla i ugovora, ne voli tersanje, ne voli nadzor ni šefove, ne voli ni politiku. Zadovoljan je Senad sa malo. Jer tako je to kad te sit napravi, kaže stara narodna poslovica.
(Balans)