Foto: Balans
Amira Isaković iz Skugrića bila je dijete kada je preživjela genocid u Srebrenici. Priča da se sjeća svega što se dešavalo, granata, pucanja, ali i toga i da je bila ranjena.
“Geler me pogodio u vrat. Kada je Cerska pala, sišli smo u Konjević Polje. Tu smo bili do marta 1993. godine. Onda smo otišli za Srebrenicu. U Srebrenici je bio jad, muka, nismo imali ništa. Bilo nas je 15 u jednoj sobi. Svaku večer se izlazilo na benzinsku da se ukrca u konvoj za Tuzlu”- prisjeća se ona.
U Srebrenici je ostala do proljeća 1993. godine, a potom u Potočarima do ljeta.
“Imala sam osam godina. Bila sam sa mamom i bratom od pet godina. Bilo nas je sedmero. Nana, ujača, dajdžići. Dvojica dajidža su otišli preko šume i preživjeli su”- prisjeća. Uspjeli su spasiti i krajem 1995. godine domoći se Austrije gdje je joj je otac već radio.
“Mi smo došli na Dubrave. Otac je 30 sati putovao iz Austrije da dođe po nas. Napravio nam papire. Tamo danas živim, radim, imam porodicu. Ne fali mi ništa”- kaže ova žena.
Kako je kazala, na Maršu mira učestvuje prvi put. Kako kaže, da dušu rastereti.
“Imam potrebu da se olakšam. Planiram ovo dugo godina, ali nisam se mogla uskladiti. Ove godine djeca su ranije završila školu, a kolege su me pustile tri sedmice ranije na godišnji. Emotivna sam zbog ovoga. Za čas mi suze krenu. Vidjela sam jada i muke, svega. Cijelu godinu se pripremam za ovo. Brojala sam dane”- kaže sa uzdahom Amira. Ona će, zajedno sa ostalim učesnicima, pješačiti više od 100 kilometara do Potočara gdje će odati počast onima koji, nažalost, nisu preživjeli kao ona.
(Nataša Tadić)