Foto: Balans
Fra Mario Divković iz Tuzle već nekoliko godina živi i radi na otoku Hvaru u Hrvatskoj. Za Balans je pojasnio kako je došao na ideju da službu nastavi na moru i kako se prilagodio potpuno novom načinu života.
Fra Mario je bio gvardijan dva mandata u Franjevačkom samostanu “Svetog Petra i Pavla” u Tuzli. Nakon toga je izrazio želju da ide u službu negdje na moru. Tadašnji definitor fra Kristijan Montina mu je ponudio Sućuraj ili Cavtat. S obzirom da je kao student već boravio na Hvaru i u samome Sućuraju za koji ga vežu lijepe uspomene, odluka nije bila teška. I tako već četvrtu godinu fra Mario uživa na prekrasnom otoku i u malom raju kojeg su franjevci preuzeli 1990. godine.
Fra Mario pred crkvom
“Ja trenutno boravim u samostanu u Sućuraju, a pastoralno opslužujem dvije župe, odnosno, Gdinj i Bogomolje. Radi se o dvije male župe sa oko 80-90 vjernika. Pretežno je to starija populacija koja je ostala na svojim ognjištima dok su mlađi morali poći dalje “trbuhom za kruhom”. Mada vremena se mijenjaju pa čak ne isključujem mogućnost da bi u budućnosti mlađe obitelji lako se mogle povući iz većih središta, zbog visokih životnih troškova, te potražiti mirnije i zdravije okruženje dalje od buke i vreve svakodnevnice. Osim toga, u skorije vrijeme se stvorila potreba za proširenjem pastoralnih aktivnosti te ću uskoro preuzeti i župu Zastražišće”- priča na fra Mario. Dodaje da, osim pastoralnih aktivnosti, sa mještanima pokušava u “otočni šušur unijeti kulturnih događanja”. Tako je pokrenuta i Likovna kolonija “Terra incognita” koja ljudima približava istočni dio otoka Hvara.
Procesija “Za križem” koja je uvrštena u UNESCO-vu baštinu
Procesija
Fra Mario sa najmlađim mještanima
Stara crkva
Stara crkva u obnovi
No, kako su izgledali počeci, kako je bilo prilagoditi na morski način života nakon svakdonevnice u industrijskoj Tuzli?
“Moram priznati da je u početku bilo neobično. Nakon jednog velikog grada, doći u jedno “malo misto” s 250 stanovnika gdje nema vreve i užurbanosti, bio je šok. Život se jednostavno morao resetirati. Primjera radi, za poći obaviti nešto, moraš planirati vrijeme odlaska i dolaska jer si uvjetovan trajektom, a osim toga u obzir treba uzimati i vremensku prognozu jer zbog jakih udara vjetra nekada trajekt ne plovi. Dakle, one stvari što su ti u Tuzli bile na dohvat ruke, za njih na otoku moraš planirati vrijeme. Ali uz ove za mene manje nedostatke, jer s vremenom se jednostavno prilagodiš novonastaloj situaciji. Otok ti daje jednu drugu dimenziju života gdje uistinu čovjek može osjetiti svu ljepotu i mirnoću života”- priča nam ovaj fratar.
Novo mjesto življenja fra Mariju je pokazalo kako su ljudi okrenuti sami sebi, upućeni jedni na druge te su spremni priskočiti jedni drugima odmah u pomoć.
“No, samo mjesto nije turistički razvikano te je u većini slučajeva još zadržalo otočni način života. Nekada mi se čini da je utonulo u svoj „zimski san“. Ta uspavanost mjesta često se prelijeva i na ljude te „većinu posla“ karakteriziraju dvije uzrečice „pomalo“ i „nije priša“. Dakle, nema užurbanosti. No, iako se neki možda i neće složiti, ljepota mjesta dolazi posebno do izražaja zimi. Ostanu samo stalni stanovnici koji se okupljaju u parku na klupama te su ti razgovori često ugoda da možeš osjetiti bilo nekoga mjesta, neke osobe. Osjeća se veća navezanost i povezanost jednih prema drugima. Naravno, neizostavni dio, kako sam primijetio u početku, su komini. To su mjesta druženja, pjesme i razbibrige u ovim zimskim danima kada bura zapuše. Uz topli oganj i kaplju vina te malo ribe, vrime brzo prođe”- pokušava nam dočarati svakodnevnicu na otoku.
Fra Mario sa 102-godišnjom mještankom
Svakodnevno na društvenim mrežama, fra Mario objavljuje ljepote Sućuraja koji je poznat po turizmu i ribolovu. Malim rajem to mjesto nazivaju i domicilni stanovnici, a i turisti. U ovom mjestu ne postoji niti jedna hotel nego su turisti smješteni u aparatmane, posebno uz činjenicu da jedni te isti ljetuju tu godinama pa su se na neki način srodili sa mještanima.
Crkva u Sućuraju
Svjetionik u Sućuraju
Sućuraj
Sućuraj
Mjesto Sućuraj je poznato i po iskusnim ribarima. Turisti često sa domaćinima idu manjim čamcem na kupanje i u ribolov. Riba koja se ulovi, odmah se sprema za ručak. S obzirom da od ranije voli ribolov, fra Mariju se nije bilo teško privići na hvatanje ribe za ručak. Naime, strast prema ribanju je otkrio još na svojoj prvoj župi u Dubravama kod Brčkog dok je sa lokalnim stanovništvom ribario na rijekama i jezerima.
Ribolov
“To početno iskustvo koje sam tada stekao, uvijek sam nekako gajio dok sam dolazio na ljetovanje na Jadranu. Srećom, imao sam prigodu položiti za voditelja brodice dok sam boravio na Jadranu te sam „prve korake“ s brodom, učinio s bratom koji je već boravio na moru. Ta ljepota obilaska otoka, mirnoća vala, uistinu čovjeku može dati jedan novi i ljepši vid Jadranskoga mora. Doživjeti more plovidbom, posebna je ljepota i gušt. Uživati u šumu valova dok lagano ploviš ili otići s brodom do neke nepristupačne vale i u tišini uživati u njezinoj ljepoti. Na takvim mjestima čovjek jednostavno gubi riječi i prepušta da ga pogled na more, miris borova i zvuk cvrčaka obuzme. Onaj koji voli takav način ljetovanja, ne bi zamijenio brod ni sa jednim hotelom ili apartmanom”- ističe Divković.
Ribolov
Promjenom sredine, morao je promijeniti i jelovnik. Tako je na trpezi sada prisutna riba i morski mekušci što nije bio slučaj u gradu soli.
“Prednost života na moru je što te stvari možeš spremiti i jesti svježe. Tako da često i sam neke stvari spremam za prijatelje kad mi dođu u posjet te ih s nekim stvarima i sam upoznajem. Osim toga, primijetio sam da većinu stvari od ribe do mesa, vole jesti lešo. Čini mi se u početku da nisu toliki ljubitelji pečenoga, mada, sa nekoliko jarića i janjića pečenih te kojom pekom, razuvjerio sam se u svom mišljenju”- prepričava ovaj franjevac.
Za Hvar se vežu i dobra vina i vinarije kojih ima puno na otoku. Nekoliko je vinarija sa vrhunskim kvalitetom vina. Inače, lokalno stanovništvo pravi svoja domaća vina za ličnu upotrebu, a oni koji imaju veće vinograde, otvaraju obrte i u konobama nude turistima odlična domaća vina.
“Za usporedbu, znam reći svima da kako mi u Bosni pečemo rakiju, tako i oni imaju svoje vino i lozu. Tako sam i ja ove godine odlučio napraviti svoje domaće bijelo vino. Za prvi put sam zadovoljan kakvog je okusa. Budući da ‘veseli srce’ onda sam ga i prozvao „Veseljko“. No, u samom Sućuraju imamo odličnu domaću vinariju Vujnović te mogu preporučiti njihovo, po meni, iznimno bijelo vino Prč kao i crno Plame. No, sve je stvar ukusa. Ali uz kaplju vina uvik ide dobar bokun ribe”- preporučuje.
Fra Mario sa prijateljima
Život u Sućuraju zvuči sjajno. Međutim, nedostaje li mu Tuzla?
“Za Tuzlu me vežu lijepe uspomene moga života posebno prema ljudima s kojima sam surađivao, radio, prijateljevao. Često se prisjećam susreta dragih ljudi koji su zasigurno utakili dio sebe u moj život. To su bili susreti kada se veselilo i kada se tugovalo i kada se stvaralo i radilo. Tako da mi nekada nedostaju ti ljudi i naši zajednički susreti”- pojašnjava.
I za kraj, pitamo fra Marija nešto što nas sve zanima. U ovim turbulentnim vremenima, svi tražimo mir. Gdje ga trebamo tražiti kako bismo svi zajedno postali bolji ljudi i odgovornije društvo?
“Po mom mišljenju, mir ćemo naći ako smo zadovoljni sa svojim životom. Ne jurišati samo prema velikim životnim stvarima koje nam često drugi serviraju, nego graditi svoj život od malih i jednostavnih stvari kroz susrete sa različitim ljudima. Tako ćemo ispuniti i oplemeniti svoj život, a ujedno i drugima ćemo biti blagoslov. Hrabro i ustrajno kroz život sa osmjehom na licu”- poručuje fra Mario, Tuzlak, sada otočanin iz Sućuraja.
(Nataša Tadić)