Foto: Facebook
Tri godine.
Nije to malo vremena. Za tri godine čovjek može promijeniti posao, preseliti se, dobiti dijete, izgraditi kuću, promijeniti cijeli život.
A neke slike ne mijenjaju se godinama.
Ostanu negdje u čovjeku, nepozvane, i vrate se onda kada ih najmanje očekuješ.
Jedna od takvih je i slika Nizame Hećimović.
Sjećam se kada sam dobio snimak. Nisam znao šta je na njemu. Pogledao sam i ostao zatečen. Na ekranu žena, pretučena, unezvijerena, u strahu. A onda pucanj.
Teško je zaboraviti takvu scenu.
Još je teže prihvatiti činjenicu da to nije bio samo snimak jednog zločina. Bio je to snimak žene koja je nekoliko dana, sati ili trenutaka ranije još uvijek imala pravo očekivati da će je neko zaštititi.
Nizama je prijavila nasilje.
Tražila je pomoć.
Institucije su znale da postoji opasnost.
Ipak, pomoć nije stigla na vrijeme.
Tog 11. augusta 2023. godine Gradačac je postao mjesto jednog od najstrašnijih zločina u novijoj historiji Bosne i Hercegovine. Nermin Sulejmanović ubio je Nizamu Hećimović, Džengiza i Denisa Ondera, dok su još tri osobe ranjene. Nakon krvavog pohoda počinilac je izvršio samoubistvo.
Ali poslije svega ostalo je pitanje koje nije moglo stati u jednu policijsku izjavu, jednu presudu ili jednu vijest.
Kako je moguće da žena koja je prijavila nasilje bude ubijena?
Policija je od Općinskog suda u Gradačcu tražila izricanje zaštitnih mjera. Zahtjev nije prihvaćen.
Nakon toga više nije bilo dovoljno pitati ko je pucao.
Moralo se pitati šta je urađeno prije nego što je pucanj odjeknuo.
I možda je upravo to najteži dio cijele priče.
Jer nasilje rijetko počinje ubistvom.
Prije njega često dolaze prijetnje, šamari, ponižavanja, kontrola, praćenje, ucjene, strah. Dolaze rečenice koje okolina čuje i prešuti. Dolaze prijave koje se ponekad dožive kao bračni problem, porodična svađa ili nešto što će se već nekako riješiti.
Neće se uvijek riješiti.
Nekada se završi smrću.
Nakon ubistva Nizame Hećimović građani su izašli na ulice širom Bosne i Hercegovine. Žene su javno govorile o nasilju koje su preživjele. Tražilo se da institucije konačno shvate da prijava nasilja nije papir koji se odloži u fasciklu.
Prijava je alarm.
A kada neko kaže da se boji za svoj život, taj alarm ne smije čekati sutra.
U međuvremenu su napravljeni određeni pomaci.
Federacija BiH je tokom 2025. godine dobila novi Zakon o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama. Policiji su omogućene hitne mjere zaštite, uključujući udaljenje nasilnika i zabranu približavanja, bez čekanja na odluku suda. Izmijenjen je i Krivični zakon FBiH, pa je ubistvo žene motivisano njenom rodnom pripadnošću prepoznato kao teško ubistvo ženske osobe.
To jesu važne promjene.
Ali zakon je samo papir ako ga neko ne primijeni onda kada je najpotrebnije.
Ženi koja se boji nije dovoljan dobar zakon. Potreban joj je policajac koji će razumjeti ozbiljnost prijetnje. Potreban joj je sistem koji neće tražiti od nje da dokazuje koliko je uplašena. Potreban joj je sud koji će procijeniti rizik prije nego što bude kasno.
I potrebna joj je poruka da nije sama.
A brojke nas i dalje upozoravaju da nismo naučili dovoljno.
Tokom 2025. godine u Tuzlanskom kantonu evidentirane su 802 prijave nasilja u porodici. Protiv počinilaca podnesena su 322 izvještaja. U Sigurnoj kući tokom iste godine boravila je 151 osoba ,75 žena i 76 djece.
To nisu statistički podaci koje treba samo prepisati u godišnji izvještaj.
To su 802 priče.
802 trenutka u kojima je neko odlučio reći: dosta.
A iza 151 osobe koja je boravila u Sigurnoj kući stoje strah, bijeg, neizvjesnost i pokušaj da se počne ispočetka.
Tu su i djeca.
Djeca koja možda ne razumiju sve što se događa, ali vrlo dobro osjećaju strah u kući.
Od 2020. godine u Bosni i Hercegovini ubijena je 61 žena.
Šezdeset jedna.
Broj koji je toliko velik da ga je teško uopće pretvoriti u stvarnu sliku. Zato ga možda treba zamisliti drugačije.
61 žena je imala ime.
Imala je porodicu. Nekoga kome je slala poruke. Nekoga ko ju je čekao. Planove za sutra. Sitnice koje je voljela. Nešto što je željela kupiti, negdje gdje je željela otići, nekoga koga je željela zagrliti.
A onda je sve stalo.
Zato godišnjica ubistva Nizame Hećimović ne bi trebala biti samo još jedan datum u kalendaru.
Ne bi trebala biti ni fotografija koju ćemo danas objaviti, nekoliko rečenica o femicidu i onda nastaviti dalje.
Treba biti podsjetnik.
Na Nizamu.
Na sve žene koje su prije nje tražile pomoć. I na sve one koje će je tek tražiti.
Jer pravi test sistema nije ono što uradi nakon što žena bude ubijena.
Pravi test je ono što uradi dok je još živa i kaže, bojim se.
Tada nema vremena za administraciju koja će trajati danima.
Nema vremena za prebacivanje odgovornosti.
Nema vremena za pitanje ko je nadležan.
I nema vremena za ono čuveno, vidjet ćemo.
Nizama je prije tri godine tražila pomoć.
Nije tražila ništa posebno. Nije tražila privilegiju. Tražila je ono što bi svako od nas tražio da mu je život ugrožen, da ga neko zaštiti.
Tri godine poslije, zato, pitanje nije samo šta se dogodilo 11. augusta 2023. godine.
To već znamo.
Pitanje je šta smo naučili.
I još važnije, šta ćemo uraditi kada neka nova Nizama pokuca na vrata institucije i kaže da se boji za svoj život.
Odgovor na to pitanje ne treba čekati novi 11. august.
Jer tada bi već moglo biti kasno.
(Balans)