Foto: Balans
Deseti je maj. Nedjelja. Ustajem oko osam, a mačak već sjedi kod vrata kuhinje i gleda me pogledom koji jasno govori da kasnim na posao hranitelja. Njemu je svaka minuta bez doručka lična uvreda. Nema kod njega razumijevanja za vikend, praznik ni umor. Njegova ekonomija funkcioniše po principu ili sipaj hranu ili si beskoristan.
Skuham kafu i sjedam da prelistam jutarnje vijesti. Rutina savremenog čovjeka, prvo ekran, pa tek onda pogled kroz prozor. Kad ono, telefon mrtav. Nije se punio tokom noći. Neki prekid, kabal, utičnica ili sudbina, ko će ga znati. Stavljam ga na punjač i pokušavam nastaviti piti kafu kao nekada ljudi osamdesetih.
Ne ide.
Sjedi kafa ispred mene, para izlazi iz šolje, ali nešto fali. Ruke same traže telefon kao da je produžetak tijela. Imaš osjećaj da ćeš nešto propustiti. Kao da se baš u tih pet minuta bez ekrana događa smak svijeta, državni udar ili barem neka dobra svađa u komentarima. I tad čovjek shvati koliko smo postali zavisni od malog svjetlećeg pravougaonika. Nekad se kafa pila uz novine, uz radio ili tišinu. Danas bez telefona ne znaš ni gdje bi pogledao. Nije mi jasno kako smo dovde došli, ali jesmo. I još se pravimo da je normalno.
Krećem na posao. Kafa u Friendsu, standardno. Dolazi i Omčo pa polako pravac Đurđevik. Međutim, kao i obično kod nas, plan traje kraće od vremenske prognoze, pa usput mijenjamo lokaciju. U toku snimanja dolazi famozni sekjuriti. Ozbiljna lica, ozbiljan hod, ozbiljna pitanja.
“Ne smijete snimati. Imate li dozvole?”
Kod nas je čovjeku nekad lakše opljačkati banku nego snimiti prilog. Ali prođe i to. Nešto se snimilo, nešto nije. Uvijek ostane pola priče negdje između može i ne može.
Pored puta rodila trešnja. Stanem i otkinem nekoliko komada. Trešnje su se oduvijek jele ukradene. Takve su najslađe. Nema tog marketa ni deklaracije koji mogu zamijeniti ukus trešnje ubrane krišom, uz pogled lijevo, desno da te ko ne vidi. Valjda čovjek cijeli život nosi u sebi tog malog mangupa iz djetinjstva. Omčo neće.
Nazad polako. Vrijeme i da se jede. Ćevapi u Sarajci. Dobri. Danas čovjek više ni ne traži savršenstvo, dovoljno je da nisu suhi i da luk ne sramoti čovjeka tri sata poslije.
Grad pun šetača. Narod iskoristio sunce kao da ga dijele besplatno samo danas. Djeca trče, penzioneri na klupama, auta nervozna, bašte pune. Ima nešto umirujuće u tim običnim prizorima. Dok gledaš ljude kako hodaju bez posebnog razloga, pomisliš da možda ipak nije sve otišlo do vraga.
Vraćam se do posla. Mora se nešto i objaviti na portal. Danas uglavnom vijesti iz svijeta. Ratovi, izbori, katastrofe, prepucavanja političara. Svijet konstantno gori, a internet to servira kao da reklamira novu akciju u tržnom centru.
Ali među svim tim vijestima jedna domaća ipak zapne za oko. Počinje adaptacija ceste Simin Han – Gornja Tuzla. Bilo je i vrijeme. Decenijama vozimo po rupama, kraterima i putevima koji više liče na loše uspomene nego na infrastrukturu. Tuzlanski kanton vjerovatno ima najgore puteve u državi, ali zato ima najbolje izgovore. Vlasti se mijenjaju, funkcije kruže, stranke se svađaju, ali odnos prema ozbiljnim projektima ostaje isti. Uvijek neko drugi kriv, uvijek nešto u proceduri, a narod i dalje lomi amortizere i psuje u sebi dok zaobilazi rupe veličine dječijih bazena.
Kasnije skrolam po mrežama i vidim objavu Nihada Suljića. Njegovo udruženje završilo postavljanje nišana Salahu Mehdiju iz Iraka, čovjeku koji je prošle godine umro u prihvatnom centru Blažuj, daleko od porodice, jezika i doma. Čitam dalje. Jedna objava o ženama u Podrinju, druga o migrantima, treća o ljudima iz Sudana kojima su promrzline odnijele dijelove tijela.
Šta ćeš ovdje reći?
Dok većina nas jedva nosi svoje probleme, postoje ljudi koji na leđa stave i tuđe. Nihad je napustio siguran posao da bi pomagao nezbrinutim i zaboravljenim ljudima. To nije posao za svakoga. Nije ni život za svakoga. Treba imati želudac da gledaš toliku nesreću, a da ne otupiš. Još teže, da ostaneš čovjek.
Predveče kući. Malo poslovi oko kuće, trimer, koševina, ono što uvijek čeka kad se vratiš. Kuća je kao država, čim jedno završiš, drugo iskrsne.
I prođe nedjelja.
I ovakva i onakva.
Ni posebno loša, ni nešto dobra. Samo jedna od onih običnih dana koji liče jedni na druge, a opet svaki nosi nešto svoje. Sutra sve ponovo. Alarm, kafa, telefon, posao, vijesti, ljudi, nerviranja, osmijesi, rupe na cestama i poneka trešnja kraj puta.
Pa dokle ide.
(V.M.)