Majka Harisa Omerovića iz Tuzle, 10. aprila 1994 godine u UKC Tuzla rodila je blizance. Obje bebe bile su žive. Majka ih je vidjela i podojila. Nekoliko sati kasnije, javljeno joj je da je jedna beba umrla.
Porodici Omerović, nije dozvoljeno da vidi tijelo bebe, niti da je ukopaju na način koji oni žele. S vremenom se probudila sumnja da je beba živa, jer je sve veći broj roditelja iz tuzlanske regije imao ista ili slična iskustva. Prije nekoliko godina Haris Omerović je krenuo u proceduru provjere istinitosti tog događaja. Došao je do dokumentacije na kojoj je rukom prepravljana težina njegovog brata. Pri rođenju upisana je težina 1800 grama, a naknadno ispravljena na 900 grama.
„Koji god razlog bio, nisu podaci ispravljani slučajno bez obzira šta oni rekli. Kroz kompletnu dokumentaciju moj brat se u par navrata pominje kao normalna zdrava beba, u slijedećem dokumentu nekakve dijagnoze, zatim otpusnica u kojoj piše da je kući iz bolnice otpuštena moja majka sa dvije bebe itd. Mnogo ispravki i mnogo nelogičnosti u čitavoj dokumentaciji. Na kraju krajeva sumnja je ta da je moj brat blizananac živ, ukraden iz bolnice te prodat u to vrijeme za novac“ -kaže za Balans Haris Omerović.
Nama preostaje samo da tužimo. Tužba protiv kompletnog UKC-a, MUP-a i svih ustanova koje su sudjelovale u prljavim poslovima. Međutim tužba i popratni događaji su mukotrpan proces u kojem ni službe više ne znaju šta i kako dalje, to se razvlači maksimalno i niko nije zainteresovan, vjerovatno jer su svi učestvovali u tome.
Već godinama on nastoji doći do istine, a to je da pronađe brata blizanca. Za sada, nažalost, sve ide sporo.
„Napredak je slab, sama potraga se svodi na pribavljanje sve moguće dokumentacije, borba sa raznim administracijama počevši od UKC-a, zatim opštine, MUP-a. Svaki put kad se podnese zahtjev za izuzimanje dokumentacije uvijek se pojavi neki papir u međuvremenu iako svaki put saopšte da je to sve i da je to kompletna dokumentacija, što očito nije. Na kraju kad se i svi mogući dokumenti koji su dostupni prikupe, nailazi se na mnoge probleme i prepreke. Nama preostaje samo da tužimo. Tužba protiv kompletnog UKC-a, MUP-a i svih ustanova koje su sudjelovale u prljavim poslovima. Međutim tužba i popratni događaji su mukotrpan proces u kojem ni službe više ne znaju šta i kako dalje, to se razvlači maksimalno i niko nije zainteresovan, vjerovatno jer su svi učestvovali u tome.“ – razočarano priča Haris, koji se nada da će se na kraju sav trud isplatiti i da će pronaći brata.
„Vjerujte da ga pronađem, ne znam šta bih mu rekao. Mislim da bi riječi same nadošle. Jedno znam, našao ja svog brata ili ne, a nadam se da će to biti jednog dana, bio bi to ogroman udarac za obojicu, za njega vjerovatno i veći jer on sigurno ne zna šta se sve desilo u pozadini i da je on odgajan od strane ljudi koji su ga kupili“ – ističe ovaj mladić, koji ima svu moralnu podršku porodice i prijatelja, prije svega roditelja.
Proces formiranja udruženja koje bi okupilo sve roditelje koji sumnjaju u krađu novorođenčadi traje dosta dugo.
„Vrijeme prolazi, svi bi formirali udruženje ali niko nije konkretan u svojim namjerama, druga stvar nema nikog ko bi mogao 100% da se posveti tom udruženju. Sve ostane na riječima podrške i to je to“ – kaže za kraj Omerović.
U periodu od 1980. do 1994. godine, prema prijavama roditelja, sumnja se da je ukradeno više od 120 djece. Podatak je ovo za cijelu BIH. Najviše ovakvih slučajeva ima upravo u Tuzli te Zenici i Bihaću.
(Balans)