Promocija knjige,pod nazivom” O Bosni iz Bosne”, šeste knjige Marinka Banovića ,održat će se danas u Tuzli. Organizator je Organizacija ratnih vojnih invalida, a promotori su prof.dr. Edhem Muftić i prof. Mihad Sakić. U knjizi se nalazi i pismo drugu iz Srbije Đokiću R., njegovom bivšem drugu iz JNA.
Pismo drugu Đokiću prenosimo u nastavku.
Piše mi, sada već bivši prijatelj Đokić R. iz Srbije: “Kako ti, Marinko, koji si naš, živiš među “Turcima”? Zar u Tuzli još ima naših?”
Pa, dragi moj Đokiću, ja nisam “vaš”, to kao prvo! Kao drugo, moja žena jeste rođena u “vašoj državi” i nosi ime koje može biti i moje i tvoje, naše, vaše, njihovo! Ono što želim da ti kažem je da ovdje, u mom gradu, ne žive nikakvi “Turci”. Ovdje žive ljudi, Bosanci, različitih konfesija, vjerskih ubjeđenja, ali svima nama je jedno zajedničko, a to je da smo Tuzlaci, Bosanci prije svega!
Dakle, ja živim među ljudima, dobrim, divnim ljudima, među svojim Tuzlacima! Ko je od njih Haso,Vaso, Anto, vjeruj da me to apsolutno ne zanima, niti interesuje! Jedino ih mogu da dijelim na dobre i loše ljude i nikako drugačije! To moraš dobro zapamtiti i tako “utvrditi gradivo” ili ćeš ponavljati razred”!
Dakle, ako je moja žena po mjestu rođenja Srbijanka, po ocu Srpkinja, a po majci Bošnjakinja i ako nas dvoje u braku imamo naše zajedničko dijete, šta je ono – dijete, da li je moje, vaše, naše, njihovo i po čemu ti ocjenjuješ čiji je ko? Znam da ne znaš, ali evo ja ću da ti odgovorim, a ti zapiši i uči sve dok ne naučiš! Moje dijete je prije svega SAMO dijete, pa tek onda, SVE ostalo!
Budi mi zdrav i živ i eto pozivam te da nekada navratiš ovdje u moj grad, naš grad, našu Tuzlu, da vidiš sve ljepote koje ga krase. Dođi da vidiš Crkvu pravoslavnu po kojoj su “neki tvoji” i granate slali, a koju su “neki moji” u ovom proteklom i prokletom ratu čuvali i sačuvali! Dođi da vidiš Samostan, Crkvu katoličku sv. Petra i Pavla, koja još uvijek postoji u gradu u kojem je oduvijek postojala! Stoji i dobro je da stoji. Dođi da vidiš Šarenu džamiju koja svojom ljepotom privlači pozornost mnogih ljudi!
Dakle, u ovom lijepom gradu gdje žive “Turci”, kako ti ono meni napisa, svi vjerski objekti su sačuvani, a tamo gdje su “tvoji u goste dolazili”, od vjerskih objekata koji nisu pripadali “tvojima” nije ostao ni kamen na kamenu! Sve su ti “gosti koji su dolazili” i neki zli ljudi porušili, uništili, pobili i protjerali.
Eee, da li sada vidiš razliku između “tvojih” i “mojih”?!
Eto, pozivam te da dođeš u moj grad i da ti ovo što napisa sve i pokažem! Odvest ću te na kafu, na ćevape, na Slanu Banju, a gore ima ono jedno mjesto gdje leže, spavaju i tiho govore i opominju. Da, na tom mjestu leži tuzlanska mladost, sedamdeset i jedna ruža, a među njima i jedan pupoljak koji je tek procvao, maleni dječak od svega tri godine! Dakle, u ovom groblju zajedno leži mladost i Savo i Almir i Dijana, itd. koji nisu ni moji, ni tvoji, ni njihovi, ali jesu bili Bosanci – građani, mladost i djeca svoga grada Tuzle.
A šta misliš tko ih je ovdje poslao da zajedno spavaju u tišini, pod Slanom Banjom i mirisom procvalih lipa, iznad našega “mora panonskog” i ispod groblja pravoslavnog!? Pa oni “tvoji” što su nam u “goste dolazili” i umjesto cvijeća i poklona, granate nam slali.
Ja tebe ne mrzim, jer to ne umijem, a znaš li zašto?
Zato što sam rođen u Tuzli, a moji Tuzlaci to ne umiju!
Ja, Marinko Banović, onaj “tvoj” što NIJE tvoj, jer živi kako veliš međ’ “Turcima”! Ne znaš ti šta je plemenitost Bosanska.
Banović je za Balans napisao još jedan odlomak iz knjige.
Ne stidi se svog imena,
ne stidi se Zemlje svoje,
jer će doći zla vremena,
pa ćeš plakat’ za oboje!
Svi Bosanci su,
iz jednog stabla iznikli,
Samo su im drugi grane” kalemili”, a stablo nam je svima isto, naše, Bosansko, poručuje Banović.
( Balans)