Kada smo dogovarali snimanje razgovora sa Nihadom Suljićem, tuzlanskim volonterom i humanistom, planirana srijeda popodne u startu je otpala jer, kako je rekao, ima posla oko kupljenja sijena. Dogovor pada za petak u 17:00 sati, nakon radnog vremena.
Snimat ćemo na autobuskoj stanici Tuzla, u kafiću, tik uz stanicu.
Dolazim pet minuta ranije, njega još nema. Nakon par trenutaka dolazi sa Senadom Pirićem Čupom. Na leđima nosi ruksak u kojem ima svega, od punjača za mobitele, lijekova, kupona za dopunu kredita za mobitel pa do power banka.Već je pronašao desetak migranata kojima je potreban novac za kartu do Sarajeva. Polemišu je li imaju novca da sami plate ili im je potrebno pomoći. Ispostavilo se da, ipak, imaju.
Naručujem kafu. Donosi je konobar, smrknut. Vlasnik je kafića, ali ostavlja dojam da mu je draže da nema mušterija, nego da ima. Elem, naručuju i oni piće i počinjemo sa razgovorom. Senad traži sok, dosta mu je kafa za danas. Kaže konobaru, daj mi najskuplji sok, ovaj odgovara, “fanta ili kola”?
Nihad pokušava krenuti sa šalom, da je rođeni Tuzlak, ali rubnog dijela, ne strogog centra, što je ovdje često veoma bitno, iako, to neće niko reći na glas.
Nihad je volonter, humanitarac, više puta dokazan i priznanjima za svoj rad nagrađen od strane nekoliko organizacija. Priča nam da se sa izbjeglicama susreo prvi puta 2019. godine. Senad ga ispravlja i kaže da je u pitanju februar 2018. godine. Tada je u Tuzlu stigla prva veća grupa migranata koji su se stacionirali na autobuskoj stanici u ovom gradu.
” Bio je ramazan. Susreo sam taj dan prvu grupu izbjeglica i nisam tada bio u prilici da im pomognem. To što im nisam pomogao ponukalo me je da razmislim o sebi, o tome zašto postim. Narednih dana dolazio sam u grad i ponovo viđao te ljude. Počeo sam tada sa njima ostvarivati kontakt. Većina ljudi koji su ovdje dolazili i dolaze i dan danas su bili u potrebi za nečim. Nekome je trebala hrana, nekome odjeća, nekome novac za kartu, nekome informacije gdje da idu, kada imaju autobus” -prisjeća se Suljić.
Izbjeglice i migranti su u Tuzlu počele dolaziti u sve većem broju, autobuska stanica postala je kamp za ove ljude i jedino mjesto gdje su mogli dobiti hranu, vodu i one osnovne potrepštine za život, uključujući i šatore gdje bi mogli prespavati. Vlast svih nivoa ostala je slijepa i gluha na ove ljude. Jedinu pomoć dobijali su od volontera, među kojima je bio Nihad.
“Meni tadašnji ministar za izbjeglice i raseljena lica TK, ne znam mu ni ime, kaže, “Da ti njih ne hraniš, ne bi oni ni dolazili”. To mi je ostalo upečatljivo. Eto, ljudi dođu iz Kabula, Idliba, Kandahara, da bih ja njima dao paštetu da je pojedu na betonu” – kaže ovaj humanitarac. Čupo se ubacuje, po ko zna koji puta, kaže, “Eto, vidiš mozgova”.
Kada se zahuktala migrantska kriza u TK, autubusku stanicu su okupirali migranti ali i građani Tuzle, humani ljudi kojima je bio jedini cilj pomoći.
“Bilo je tada zbilja dosta ljudi različitih profila, od novinara, policajaca, glumica, bila je i rektorica sadašnja, pomagala je ovdje i finansijski i svakako. Svi smo ovdje bili ujedinjeni oko toga da treba ljudima pomoći” – ističe Nihad.
Susreo se Nihad sa hiljadama ljudi koji su prošli kroz Tuzlu. Prošli i otišli, u potrazi za boljim životom.
“Sjećam se dosta tih ljudi. Sjećam se djevojčice iz Iraka, Sirijca kojeg je udario voz u Zvorniku, pa mu odsjekao obje noge” -priča ovaj humanitarac.
Sa mnogima je i danas u kontaktu. Ogroman broj njih je u zemljama EU, gdje su počeli neki novi život.
” Masa je takvih ljudi, momaka sa kojima se i danas čujem. Stekao sam među tim ljudima dosta prijatelja. Oni znaju da u BIH nikad niko nije ostao gladan, ne zato što je vlast riješila nešto sistemski, nego zato što je ovdje narod merhametli”- smatra naš sagoovrnik.
Četiri godine, skoro pa svakodnevno, Suljić je na raspolaganju ljudima u potrebi. Prepoznali su to i drugi, pa je dobio nagradu za humanost “Goran Bubalo. Znači mu to, kaže, samo iz razloga da ljudi vide da se isplati biti human i solidaran. Papir sam, manje – više. Nagradu je dobio svakako zasluženo jer, osim migranata, Nihad godinama pomaže i ljudima iz Podrinja i velika je podrška na mirnim okupljanjima žena Srebrenice.
Nihad je ove godine obavio umru, što ga je kaže duhovno obogatilo i otvorilo mu neke nove životne vidike.
“Kada sam došao u Saudijsku Arabiju tek sam tada vidio šta u pravom smislu riječi znači ranolikost a u isto vrijeme i jedinstvo. Ljudi različitih boja kože, različite kulture, porijekla, a svi imaju jedan cilj obaviti obred i približiti se Bogu”- priča ovaj tridesetdvogodišnjak.
Planova za budućnost i ambicija, ovaj mladić nema mnogo. Kaže da mu je najveći cilj, ostati na strani onih u potrebi.
“Da ostanem isti, osjetljiv na tuđu muku, moja je najveća želja. A, ako nečiji život tako učinim ljepšim, ja sam najsretniji”- zaključuje svoju priču.
Završavamo razgovor i odlazim svojim putem a, Nihad i Senad ostaju na stanici. Čekaju neku novu grupu izbjeglica iz Etiopije i Konga, kojima treba novac za kartu ili dopuna za mobitel.
( Balans)