• tik tok

Utorak, pauze, politika i dan bez niti

Nov 17, 2026

Foto: Balans

Utorak je, sedamnaesti novembar. Danas zasjeda Skupština Tuzlanskog kantona. Bira se rukovodstvo, odnosno postavljaju temelji zakonodavne vlasti u kantonu. Jučer smo objavili ko bi trebao sjediti u rukovodstvu. Tri žene. Ivana, Lejla i Monika. Tako smo napisali, tako se i desilo. Nekad novinarska prognoza bude preciznija od vremenske.

Na poslu sam oko osam. Vidim Eldina. Nešto jedva. Izgleda da ni on nije baš sastavljen, kao ni ja. Suljo pored nas mete lišće. Kažem Eldinu da Suljo mete i navečer, kad se svjetla pogase. Čovjek radi i kad radni dan završi. Začudi se Eldin, a pravo da kažem, začudim se i ja. Suljo očito ima neki svoj raspored koji ne priznaje ni radno vrijeme ni mrak.

Oko deset kafa s Dinom, pa ćemo prema BKC-u. S nama je i Alma. Preletimo dan unaprijed, pa Alma svojim putem, a mi na Skupštinu.

Tamo skoro sve kolege. Neimarlija, Miro, Kahrović, Omčo, Sabina, Mirela Selimović, umene mi šefica, Refko hadžija, Boja, Ćuda… Prava mala novinarska redakcija, samo nam nedostaje neko da nam donese dnevni red i objasni kada će biti pauza.

A pauze su, čini mi se, danas bile dominantna tačka dnevnog reda. Malo se zasjeda, malo se odmara, pa opet. U međuvremenu se biraju ljudi koji bi trebali voditi Skupštinu.

Ćuda je, moram priznati, od svih medija najbolje ispratio postizborne kalkulacije. Generalno, sve oko izbora imao je prvi, često i jedini. A što je najvažnije, imao je tačno. U našem poslu to je prilično važna osobina. Nije dovoljno biti prvi ako poslije moraš objašnjavati kako si zapravo mislio nešto drugo.

Tu je i moj drug Avdo. Upravlja živim prenosom. Avdo je jedan od onih ljudi za koje uvijek vjerujem da će sve uraditi kako treba. A uz posao, uvijek nađe vremena i smisla za šalu. Nema kod njega one poznate bolesti da je čovjek toliko zauzet da ne može biti čovjek. Treba biti ko Avdo.

Pauza za ovo, pauza za ono. I tako prođe dobar dio sjednice. Drago mi je što je Ivana predsjednica Skupštine. Vojnik stranke, bez gafova i skandala. U politici, gdje se ponekad čini da je dovoljno samo malo nepažnje pa da čovjek postane glavna vijest, i to nešto znači.

Tu je i Smajo Mandža. Kod njega se uvijek može očekivati neka dobra šala. Kaže kako je jedan odbio poziciju koju mu niko nije ni nudio. Nije to loše. Ispadneš pobjednik ako odbiješ funkciju. A što nisi ni bio ponuđen, to je već detalj koji ne mora svako znati. Politika je, između ostalog, i umijeće da se od ničega napravi dobra priča.

Dino i ja idemo na link u Dnevnik u podne. Durma ispuca šta ima, pa ćemo na kafu. U međuvremenu stiže vijest da je Dževad Hadžić pretresan na granici sa Srbijom. Trebamo ga snimiti. Dok ga čekamo, dogovorimo da nešto pojedemo. Samo što smo sjeli, eto i njega. Ništa od laganog ručka. Uzmi u papir i hajmo.

Dževad je, uz Senada Alića, jedan od najboljih poznavalaca političkih prilika. Iskustvo je na njihovoj strani. A iskustvo se ne stiče gledajući kako se politika odvija iz udobne fotelje. Treba tu proći i izbore, i koalicije, i pregovore, i sve ono što se javno ne kaže, a često odlučuje više od onoga što se kaže.

I u Srbiji politika dominira. Konstituisana je Skupština Srbije, a na ulazu u salu jogurtom je polivena novoizabrana poslanica, dugogodišnja glumica Lidija Vukičević. Ružno je bilo gledati takav prizor. Više je volim pamtiti iz Žikine dinastije ili filma Doviđenja u Čikagu, nego po ovakvim scenama s političke pozornice. A zbog čega, valjda je jasno.

Vraćam se na posao. Malo piši, malo montiraj. Jedna vijest, druga vijest, snimak, montaža. Dan se polako zatvara, a posla, kao i obično, ima dovoljno da čovjek ne mora razmišljati šta će sa sobom.

Predsjednica Skupštine TK u međuvremenu je uručila mandat za sastav nove Vlade TK Omeru Kovčiću. Još jedan važan korak u formiranju kantonalne vlasti. Jedna priča završena, druga počinje. Ili se samo nastavlja, u drugom sastavu i s novim imenima.

Vakat je kući. Napolju mrak mrkli. Stanem na pumpu po cigarete i nastavim dalje. Ništa posebno, ali i takve se stanice ubroje u dan.

Dok pišem ove redove, više brišem nego što pišem. Krenem s jednom mišlju, pa je ostavim. Vratim se na drugu, pa ni ona neće. Nemam nit. Haman sam se malo rastresao. Možda je do dugog dana, možda do pauza, a možda se i meni danas skupštinski ritam uvukao u glavu. Počnem, stanem, prekinem, pa opet.

Elem, nekako završim.

Sutra je novi dan. Kakav će biti, pred nama je. A nakon dana u kojem smo birali rukovodstvo Skupštine, možda je najbolje da sutra ne biramo previše. Dovoljno je da dan prođe kako treba.

I da Suljo večeras pomete, liska da ne ostane.

(V.M.)