Izvor fotografije: radio1.nl
Piše: Kemija Hodžić
Holandskim vojnicima je iz Sektora sjeveroistok iz Tuzle rečeno da budu u bunkerima jer će NATO napadi započeti u 06:55 sati. Nakon što napadi nisu realizovani, zamjenik komandanta UNPROFOR-a u Srebrenici je nazvao šefa Sektora sjeveroistok koji mu je rekao da ne postoji evidencija o tome da su uopšte traženi zračni napadi. Dok su holandski vojnici čekali zračnu podršku a pretpostavljene komande razlog za istu, pripadnici UNMO-a su u 07:55 sati izvjestili da je situacija u Enklavi: „Neobična, ali jezivo tiha i mirna“.
Što se zračnog napada tiče, ostaje nejasno zašto se on nije dogodio, čak i kada su pripadnici VRS ušli u „sigurnu zonu“. Dokumenti o zahtjevu za istu ne postoje pa se u Izvještaju Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija pretpostavlja da je došlo do entropije u komunikaciji između komandi UNPROFOR-a u Sarajevu, Tuzli i Srebrenici, no zaštitnički, Generalni sekretar Ujedinjenih nacija, nije odgovorio na pitanje: „Ko je kriv“.
Osim toga NATO je izvjestio načelnika Štaba UNPROFOR-a da se avioni vraćaju u Italiju zbog goriva, te da će biti na raspolaganju tek u 14:00 sati što je, smatrao je načelnik, prihvatljivo, obzirom da srpski napad nije nastavljen. Ipak, u 11:00 sati pripadnici VRS su napali holandske vojnike te započeli sa granatiranjem osmatračnica „Majk“ i „Novembar“, a tek u 12:17 sati u Zagreb je došlo odobrenje za zračnu podršku, no komandant UNPROFOR-a je zahtjev stavio na čekanje sve dok ne dobije sve potrebne informacije s terena.
Tačno u 13:30 sati, dvije granate su pogodile bazu čete B u kojoj se nalazilo između 4000 i 5000 ljudi a tačan broj povrijeđenih se ne zna a u 14:07 sati postavljena je srpska zastava na pekaru u Srebrenici, čime je i potvrđeno da je Srebrenica okupirana. Važno je napomenuti da pri ulasku u Srebrenicu, srpske snage nisu naišle na otpor. Do tog trenutka najmanje 3 (a moguće i 5) zahtjeva za zračnu podršku na svim nivoima UN komandovanja je odbijeno, a holandski bataljon nije ispalio niti jedan hitac u pravcu nadolazećih srpskih snaga.
U 14:40 sati 2 NATO aviona od mogućih 18 koliko ih je nadlijetalo Srebrenicu, ispustila su ukupno 2 bombe koje nisu načinile mnogo štete, a pripadnici VRS su radiom obavijestili Holandski bataljon da će izvršiti granatiranje baze u kojoj se nalazilo desetine hiljada stanovnika ukoliko se NATO avioni odmah ne povuku. Holandski ministar odbrane je također odmah zahtjevao od UN-a da prekine zračne napade smatrajući da su holandski vojnici koji se nalaze na teritoriji pod kontrolom Srba direktno ugroženi.
Holandski vojnici su se iz Srebrenice povukli u Potočare a preko 20000 civila, uključujući žene, djecu i starce, uputili su se za njima očekujući da će ih spasiti. Oni su vidjevši da nemaju dovoljno hrane za sve u bazu pustili samo oko 5000 civila, a ostalima su ulaz zabranili.
Većina muškaraca pomoć nije tražila u bazi u Potočarima, niti bi je po svemu sudeći ni dobila, nego su odlučili da će u koloni krenuti na put dug oko 50 km prema Tuzli kroz šume i srpske linije preko dijelom minirane teritorije.
U 20:30 minuta komandant Holandskog bataljona se sastao sa Ratkom Mladićem i Milenkom Živanovićem u hotelu „Fortuna“ u Bratuncu, kako bi objasnio Mladiću u kakvom položaju se nalaze civili u Potočarima no to mu nije pošlo za rukom obzirom da je Mladić bez imalo poštovanja i straha optužio Holanđane i UN što su koristili zračnu silu na pripadnike VRS te zatražio da mu u 23:30 na isto mjesto dovede predstavnike izbjeglica te nekoga iz civilne vlasti. Komandant se u hotel „Fortuna“ vratio sa direktorom više škole u Srebrenici kojeg je izabrao za predstavnika izbjeglica a od civilnih vlasti jedino se Ibran Mustafić odlučio na odlazak u bazu u Potočare.
Mladić je na ovom sastanku obećao da će evakuisati oko 100 ranjenih Bošnjaka iz baze UN-a te zatražio od komandanta UNPOFOR-a u Potočarima da mu dovede Nasera Orića na što mu je komandant odgovorio da Orić nije u Enklavi.
Pri povratku u bazu, komandant holandskog bataljona je poslao izvještaj u Zagreb, Sarajevo, Tuzlu kao i u Krizni štab u Hagu, opisujući sastanke koje je imao sa Mladićem. On je u svom izvještaju zaključio da se trenutno na jednom kvadratnom kilometru nalazi 15000 ljudi, koje je on nesposoban da brani, te da su oni poput „glinenih golubova“. Izvještaj je završio molbom: „Ja sam odgovoran za ove ljude, (pa ipak) nisam u mogućnosti da branim ove ljude, da odbranim vlastiti bataljon, da pronađem pogodne predstavnike među civilima, jer zvanični organi zasigurno nisu na raspolaganju, da pronađem predstavnike među vojnim vlastima jer pokušavaju da izbore put do područja Tuzle…Po mom mišljenju postoji jedan izlaz; pregovori danas na najvišem nivou, Generalni sekretar UN-a, najviše nacionalne vlasti bosanskih Srba i Bosanske vlade“.