Foto: SDA
Postoje političke stranke koje godinama traže način da dođu do vlasti, a postoje i one koje, kada je osvoje, počnu tražiti način da oslabe vlastite ljude. SDA u Tuzlanskom kantonu, čini se, sve više pripada ovoj drugoj kategoriji.
Na posljednjim izborima ostvarili su historijski rezultat. Četrnaest skupštinskih mandata, 58.337 glasova i uvjerljiva pozicija najjače političke organizacije u Tuzlanskom kantonu. Rezultat kojim bi se svaka stranka ponosila i koji bi, barem u normalnim političkim okolnostima, trebao biti osnova za dodatno jačanje organizacije, afirmaciju novih ljudi i stabilnu vlast.
Ali u SDA se, izgleda, ni velika pobjeda ne može proslaviti bez unutrašnjeg političkog obračuna. S tim u vezi na ovaj slogan na naslovnoj fotografiji trebalo bi dodati “ne” ispred sigurno i “u” prije SDA. Tako je logičnije.
Irfan Halilagić odlazi s premijerske pozicije. Njegova odluka da nastavi politički put na federalnom nivou otvorila je prostor za novu kadrovsku kombinatoriku. I dok se u javnosti govori o Omeru Kovčiću kao mogućem nasljedniku, o podršci pojedinih gradskih odbora i sastancima utjecajnih stranačkih pojedinaca, nameće se mnogo važnije pitanje, zašto SDA tako često izgleda kao da joj je najveći problem vlastiti kadar?
Halilagić nije bio nepoznat eksperiment. Na čelo Vlade TK došao je 2022. godine, a tokom mandata postao je jedno od prepoznatljivijih lica kantonalne politike. Na izborima 2026. osvojio je 9.274 preferencijalna glasa i mandat u Parlamentu Federacije BiH. Nije, dakle, riječ o čovjeku koji je politički poražen ili o kadru koji je izgubio povjerenje birača.
Naprotiv, odlazi u trenutku kada njegova stranka bilježi najbolji izborni rezultat u svojoj historiji na području Tuzlanskog kantona.
Naravno, niko nema pravo na premijersku funkciju samo zato što je jednom bio premijer ili zato što je ostvario dobar izborni rezultat. Stranke imaju pravo birati svoje kandidate, mijenjati ljude i praviti političke dogovore. Ali postoji razlika između normalne smjene kadrova i političkog procesa u kojem se vlastiti ljudi, čim postanu dovoljno prepoznatljivi i samostalni, počinju posmatrati kao potencijalni problem.
Upravo tu SDA ima ozbiljan problem.
U političkim krugovima već se govori o različitim centrima moći, sastancima, lobiranjima i pokušajima da se pronađe kandidat koji bi zadovoljio interese pojedinih stranačkih struktura. Omer Kovčić se spominje kao ozbiljna opcija. Doktor je tehničkih nauka, direktor Javnog preduzeća Spreča i čovjek koji ima profesionalnu biografiju. Njegovo ime, međutim, još nije zvanično potvrđeno kao rješenje za premijersku poziciju.
Nije sporno ni da Kovčić ima pravo na priliku. Pitanje je nešto drugo, bira li SDA najboljeg čovjeka za vođenje Vlade ili čovjeka koji će biti najbolji odgovor na unutrašnje stranačke odnose?
To nisu uvijek iste stvari.
Upravo se na tom pitanju vidi razlika između političke organizacije koja gradi sistem i one koja prije svega čuva unutrašnju ravnotežu moći. Ako je najvažniji kriterij za izbor premijera prihvatljivost različitim stranačkim centrima, onda se vrlo lako može dogoditi da stručnost, iskustvo, rezultati i politička sposobnost postanu tek sporedne kategorije.
A SDA bi morala imati dovoljno kvalitetnih ljudi da ne mora birati između stranačkog mira i sposobne Vlade.
Pogled na izborne rezultate dodatno komplikuje ovu priču. Živinice su SDA donijele 7.811 glasova, Tuzla 7.550, a Gradačac 6.649. S druge strane, pojedinci su ostvarili rezultate koji su sami po sebi ozbiljan politički kapital. Šekib Umihanić osvojio je 16.459 preferencijalnih glasova, Smajo Mandžić 12.892, dok je Bahrudin Ahmetagić dobio 5.725 glasova.
To su rezultati koji se ne mogu zanemariti. Ali ni veliki broj glasova ne garantuje politički utjecaj ako se odluke donose u uskim krugovima, daleko od očiju javnosti i mimo logike izbornog legitimiteta.
I tu dolazimo do možda najvažnije slabosti SDA, stranka ima ljude koji mogu biti njena budućnost, ali se često čini da nema dovoljno političke širine da im tu budućnost omogući.
Nije to problem samo Halilagića. To je mnogo širi obrazac bosanskohercegovačke politike, u kojoj se potencijalni nasljednici često doživljavaju kao konkurencija, a ne kao prilika za jačanje organizacije. Politički uspjeh pojedinca umjesto zajedničkog kapitala postaje razlog za oprez, sumnju i pregrupisavanje. Umjesto da se oko sposobnih ljudi gradi širi politički tim, nerijetko se prvo procjenjuje koliko su odani određenom centru moći i koliko bi sutra mogli postati samostalni.
Takva politika možda kratkoročno čuva pozicije pojedinaca, ali dugoročno uništava stranku.
Jer politički kadrovi ne rastu preko noći. Potrebne su godine da neko stekne iskustvo, prepoznatljivost, povjerenje birača i sposobnost da vodi institucije. Ako se takvi ljudi potroše u unutarstranačkim nadmudrivanjima, ako im se ne dozvoli da razviju vlastiti politički kapacitet ili ih se skloni čim postanu dovoljno snažni, onda stranka sama sebi zatvara vrata budućnosti.
SDA u Tuzlanskom kantonu sada ima priliku da pokaže da je izrasla izvan okvira stranke koja se prvenstveno bavi raspodjelom funkcija. Ima 14 zastupnika, ima potencijalne koalicione partnere i matematički gledano, relativno jednostavan put do nove vlasti. Sa DF-om, BH Zelenima i Strankom za BiH trebala bi imati većinu od 20 zastupnika.
Ali nije problem hoće li imati 18 ruku u Skupštini. Problem je hoće li imati dovoljno političke mudrosti da te ruke ne budu važnije od ljudi koji bi trebali voditi institucije.
Nova Vlada TK bit će prvi ozbiljan pokazatelj stvarnog odnosa snaga unutar SDA. Raspodjela ministarstava, izbor premijera i pozicije koje će pripasti pojedinim odborima pokazat će ko je dobio, a ko izgubio u postizbornom preslagivanju.
Ipak, možda bi za SDA bilo korisnije da se manje bavi pitanjem ko je čiji, a više pitanjem ko šta zna i može.
Jer opozicija može kritikovati, politički protivnici mogu osporavati rezultate, a druge stranke mogu pokušavati preuzeti birače. To je normalan dio političke utakmice. Ali nijedna od tih prijetnji nije toliko opasna kao stranka koja vlastite potencijale pretvara u političke žrtve unutrašnjih obračuna.
U tom smislu, SDA u Tuzlanskom kantonu možda i nema većeg političkog neprijatelja od same sebe.
Ako je Halilagić zaista bio dobar kadar, onda je njegov odlazak bez pokušaja da se takav politički potencijal zadrži ili iskoristi ozbiljan gubitak. Ako je Kovčić najbolje rješenje, onda ga treba izabrati zbog njegovih sposobnosti, a ne zbog toga što odgovara nečijoj stranačkoj računici. Ako postoje i drugi kvalitetni ljudi, onda ih treba afirmisati, a ne držati u rezervi dok ne dođe red na njihovu organizaciju ili političkog pokrovitelja.
Stranka koja osvoji 14 mandata trebala bi razmišljati kako da izgradi još jaču generaciju političara. Ne kako da spriječi da neko od njih postane previše jak.
Jer izbori se dobijaju glasovima građana, ali se politička budućnost gradi ljudima. A kada stranka počne politički sahranjivati vlastite potentne kadrove, onda joj konkurencija zaista postaje najmanji problem.
(V.M.)