Foto: Ahmet Bajrić Blicko
Salih Brkić, jedan je od najvećih naših novinara. Karijeru dugu 40 godina gradio je isključivo na životnim pričama, pričama običnih ljudi. Srebrenica je za njega, kaže, najveća rana. O karijeri, životu, politici, planovima za budućnost, govorio je za naš portal.
Balans: Iako ste nekoliko godina u penziji i dalje ste radno aktivni. Šta je ono na čemu radite ovih dana?
Salih Brkić: Za novinare, one koji neizmjerno vole svoj posao, nema mirovine. Tako je i kod mene, radim u kontinuitetu na novim projektima, od digitaliziranja i trajnog očuvanja moje velike video arhive do novih dokumentarnih filmova o genocidu u Srebrenici i Podrinju. Istovremeno, završavam i moj drugi vakuf za IZ u BiH, njenu Gazi Husrev-begovu biblioteku i Muftijstvo tuzlansko, kao i Bošnjački institut. Riječ je o nepobitnim dokazima genocida sve do sudnjeg dana, a to su masovne grobnice, kao i posmrtni ostaci žrtava genocida i drugih strašnih zločina nad Bošnjacima koje sam snimio u proteklih 27 godina. Naravno, tu su i tribine u zemlji i inozemstvu. Uz Dan nezavisnosti BiH bio sam opet na tribinama u Americi, tokom ovog mjeseca trebam, aBd, na tribine u moj Stolac i Konjic, a za početak jula imam nove pozive iz Njemačke i Amerike. Dakle, jedna od ovih zemalja biće destinacija za tribine u danima prije 27. Godišnjice genocida u Srebrenici. Naši ljudi znaju da sam još od prije agresije na RBiH, dakle punih 36 godina, neodvojivo vezan za Srebrenicu i Podrinje.
Balans: Poznati ste kao čovjek koji je volio raditi, a najviše je radio životne priče, navedite neku koja Vam je ostala urezana u pamćenje?
Salih Brkić: TV priče su mi uvijek bile najdraži način mog novinarskog predstavljanja, tako je i danas. Junake mojih priča pratim i snimam godinama. Recimo, 20 godina sam snimao nanu Fatu Orlović, 18 godina sada rahmetli našu sestru hadži Hatidžu Mehmedović za film „Majka Hatidža“. Više od šest godina snimao sam film „Nermine…“ , na Floridi našao mog dragog Seada Bekrića, kojem su četnički projektili izbili oči 12. aprila 1993. godine na školskom igralištu u Srebrenici. Insha’Allah, biće do kraja godine drugi dio mog filma, koji sam počeo u aprilu ratne 1993. Kad je moj dragi Sead slijep, sa 12 godina, stigao do Tuzle. Ni 15 operacija u Americi nije mu vratilo vid, ali je Sead uspio završiti osnovnu i srednju školu, zatim fakultet i magisterij. Kroz film „Ko će odgovarati za izbijene oči Seada Bekrića“ ja ću od BH pravosuđa tražiti pravdu za 74 žrtve i više od 100 ranjenih i obogaljenih pred školom u Srebrenici. Jer, i taj film biće hronika nekažnjenog ratnog zločina nad Srebreničanima. Ponosan sam i na moje priče o prvim povratnicima: Havi Mujić iz Glumine, neni koja je koračala dlanovima, Mehmedu Ibrahimoviću, koji je postao sinonim povratka u Jusiće, kao i Šaćiru Haliloviću, prvom povratniku u Srebrenicu.
Balans: Vidite li danas novinara koji je na Vašem tragu po pitanju pravljenja priča o običnim ljudima?
Salih Brkić: Meni su ljudske priče najdraži dio svih televizijskih emisija. I u ovim godinama znaju me obradovati mladi ljudi koji naprave takvu dobru priču. Mnogo je danas medija, od TV i radio kuća do portala, teško se opredjeliti po imenima. Ali, priče o našim ljudima su najvažnije, kao što je i za nas novinare narod najbolji sudija. Meni je najdraže što me često, kada dobijem neku nagradu i budem gost radija ili televizije, ljudi pitaju da li sam porijeklom iz Srebrenice i Podrinja. Rođen sam u Mostaru, porodica iz Stoca, ali sam presretan kad me neodvojivo vežu za Srebrenicu i Podrinje.
Balans: Kako danas vidite život povratnika u Podrinje? Bratunac, Vlasnicu, Zvornik, Srebrenicu?
Salih Brkić: Kad je u pitanju povratak u Podrinje, Srebrenicu, Bratunac, Zvornik i Vlasenicu, mislim da je korak u brojnijem povratku izgubljen u vremenu do 2005. godine. Tad su trebali i međunarodni donatori i domaće vlasti mnogo više uložiti u obnovu kuća i infrastrukture, ali i otvaranje manjih proizvodnih poigona. To bi, uz donacije u mašinama i pomoć razvoju poljoprivrede ljude vezalo za kućni prag. Nasuprot tome, čak su se gradile kuće i naselja na području FBiH čime je međunarodna zajednica na određen način pomagala etničko čišćenje. U tom vremenu beznađa i čekanja, kompletne porodice preživjelih tražile su utočište širom svijeta i sada već druga generacija završava školovanje i formira porodice. Ja sam najtužniji čovjek na svijetu kada na aerodromima vidim mlade porodice sa djecom i dvije torbe, slične onim prognaničkim. Znam da se većina njih neće vratiti na rodnu grudu. Povratnicima u Podrinje i sada je teško. Prati iz diskriminacija od vlasti RS, od zapošljavanja do prava na bosanski jezik- Česti su i napadi na povratnike, nedavno je teško pretučen dječak u Milićima, pred očima vlasti i policije napadaju se u centru Bratunca gosti u restoranu povratnika Bošnjaka. Podrinju se mora mnogo više zajednički pomoći, osigurati egzistencija mladim ljudima i bračnim parovima koji se vraćaju ili se žele vratiti, pomoći da brzo obnove kuće ili stanove u zgradama koje treba graditi. Dodatni problem je što nisu kažnjeni ni poslijeratni zločini, ubistva i ranjavanja povratnika. Evo, od 15 ubistava i 23 ranjavanja povratnika samo je riješen slučaj dvostrukog ubistva u Lazama kod Teočaka i to kada je ubica umro.
Balans: Kada je u pitanju politika u BiH, uskoro će izbori. Koga vidite kao budućeg člana predsjedništva, Denisa Bećirovića ili Bakira Izetbegovića?
Salih Brkić: Uskoro će izbori, drago mi je što su blokade oko organiziranja i finasiranja izbora konačno otklonjene, ali nisam sretan zbog velikog broja stranaka u odnosu na veličinu naše domovine. Politički nisam bio nikada aktivan, ali mi je politika kao sudbina jer je skoro 50 godina pratim kao novinar. Svakako, najviše bure biće na području FBiH. Nemam svoje favorite za čelne funkcije u državi, važno mi je da to budu ljudi koji će se istrajno boriti za dobrobit naše jedine domovine Bosne i Hercegovine. Više od izbora za članove Predsjedništva BiH znači mi izbor poslanika za državni i federalni parlament jer se tu već godinama javljaju opstrukcije i blokade, a zbog stranačkih interesa federalna vlada će dočekati da se održi dva mandata ili punih osam godina. Evo jednog banalnog primjera. Za izbor Savjeta MZ Janja probosanske stranke su se podijelile na tri liste, pa je, na kraju, mada su ukupno imale 3.000 glasova više od srpske jedinstvene liste, u tom dominantno bošnjačkom naselju kod Bijeljine, od devet članova Savjeta MZ samo jedan Bošnjak, a osam srpske nacionalnosti!
Balans: Ima li BiH budućnost, može li narod u ovoj zemlji živjeti bolje?
Salih Brkić: Šta god radili oni koji joj ne žele dobro, naša jedina domovina BiH ima budućnost. Sigurno. Jer, Bosna je u svojoj povijesti mnoge krvnike, silnike i katile dočekala, ali ih je i ispratila, oni nestali na smetljištu historije, a Bosna bila još ljepša i jača. Samo je trebamo svi zajedno više poštovati, braniti, razvijati i voljeti. Bosna će i ovo što joj sada rade izdržati i pobijediti. To bih ilustrirao i porukom iz poeme „Naša jedina domovina je Bosna“ mog rahmetli kolege Mustafe Novalića iz Gradačca: – Ona je ovjerena muhtarskim pečatom mojih i vaših djedova i pradjedova. Ona se sihir. Ona je sihir na koji će naograjisati svako ko joj zlo pomisli!
Balans: Ne tako davno umrla Vam je supruga. Jeste li se navikli na život bez Ifete?
Salih Brkić: Moja rahmetli supruga Ifeta preselila je 20. februara prošle godine nakon što je preboljela koronu. Allah sve određuje, ali je možda moglo biti i drugačije. Nekim ljudima iz UKC-a nikada ne mogu zaboraviti, to sam prenio i djeci, a neke ne želim da vidim dok sam živ. Mi smo 47 godina bili zajedno, nije lahko. Često sa kćerkama, zetovima i unukama idem na mezarje. Znam koliko je bilo teško podizati djecu dok sam ja sve ove godine često bio na putu i novinarskim zadacima, kako u zemlji , tako u inozemstvu i uspjela je u tom zadatku na najbolji način, nikad se nije potužila što je supruga novinara koji svoje priče uvijek radi na terenu. Sada radim još više, djeca mi stalno dolaze pa je malo lakše.
Balans: Kakvi su planovi Saliha Brkića za ovo ljeto?
Salih Brkić: Puno je planova i za ovo ljeto. Već 23. juna sam, ako Bog da, na tribini u mom Stocu u okviru „Dana povratka u Stolac“, a dan kasnije trebao bih biti na tribini u Konjicu. Radit ću i na novim projektima, a dobio sam poziv da opet budem član žirija za novinarske nagrade „Nino Ćatić“. Također, stigli su pozivi iz Njemačke i Amerike da pred Srebrenicu budem na tribinama u našim džematima i na trgovima u Stuttgartu i Ausburgu. Sada predstoje konkretni dogovori i odluka gdje otići. Jedino ću, ako Bog da, u augustu, na nekoliko dana predaha u Stocu i Mostaru.
Balans: Za kraj, poruka mladim novinarima?
Salih Brkić: Ja volim i podržavam od srca mlade novinare koji žele da mnogo rade i uče. Uvijek sam spreman pomoći. Moj životni kredo kao čovjeka i novinara je : – Perom, kamerom i mikrofonom treba dodirnuti ranu i biti tamo gdje je najteže! I još nešto – Sarebrenica je moja najveća rana i o njoj ću pisati dok sam živ! Volio bih da što više mladih novinara svoje priče gradi na terenu, među narodom, a ne po kancelarijama i sjednicama. I da potraže u biblioteci knjigu „ Zemljo ne ljuti se“ najvećeg majstora reporteže u bivšoj državi, našeg sugrađanina, pokojnog Tihomira Lešića. U njegovoj rodnoj Derventi i Tuzli, malo ga ko spominje. Ponosim se što sam od njega krao znanje i učio.
( Balans)