Foto: Balans
Više od dvije stotine članova Strukovnog sindikata doktora medicine i stomatologije Tuzlanskog kantona okupilo se ovih dana na Trgu slobode u Tuzli. Razlog njihovog izlaska na ulicu nije politička borba, niti želja za spektaklom. Ljekari upozoravaju na, kako kažu, diskriminaciju tuzlanskih specijalista u odnosu na kolege u drugim kantonima i poručuju da trenutni odnos vlasti vodi zdravstveni sistem ka tački pucanja.
Predsjednica Sindikata Elvira Konjić jasno je rekla da doktori ne žele urušavanje javnog zdravstva. Traže razgovor, sistemska rješenja i dostojanstvene uslove rada. U suštini, traže ono što bi u svakoj uređenoj državi trebalo biti normalno, da oni koji nose najodgovorniji dio zdravstvenog sistema imaju glas u njegovom oblikovanju.
Ali ono što je možda najviše odjeknulo nije govor sa bine, nego jedna rečenica iz mase prolaznika. Dok su ljekari stajali na trgu, jedna žena je dobacila: “Marš, eto samo ste vi studirali.”
Ta rečenica govori mnogo više o našem društvu nego o samim protestima.
Na društvenim mrežama reakcije su slične. Ljekarima se prebacuje da imaju privatne klinike, da rade iz interesa, da nisu dovoljno posvećeni pacijentima. U javnosti se, gotovo po pravilu, stvara slika privilegovane profesije koja stalno nešto traži.
A istina je, kao i obično, mnogo složenija.
Postoji stara narodna izreka, “Bog pa doktor.” Ona nije nastala slučajno. Nastala je iz iskustva generacija koje su u najtežim trenucima života shvatale da između bola i olakšanja često stoji upravo jedan čovjek u bijelom mantilu.
Ipak, čini se da danas doktora cijenimo samo onda kada nam zatreba. Kada nas uhvati bol u grudima u tri ujutro. Kada dijete dobije visoku temperaturu. Kada čekamo rezultate nalaza koji mogu promijeniti život.
Tada želimo najboljeg ljekara. Tada želimo da je odmoran, koncentrisan, stručan i posvećen.
Ali rijetko razmišljamo o tome u kakvom sistemu taj ljekar radi. Koliko sati provodi u dežurstvima. Koliko je mladih doktora već otišlo iz Bosne i Hercegovine jer su negdje drugo dobili više poštovanja i sigurnosti.
Paradoks našeg društva je jednostavan: svi želimo dobar zdravstveni sistem, ali nas često nerviraju oni koji ga nose na svojim leđima.
Naravno, zdravstveni sistem nije bez problema. Ima loših iskustava, ima grešaka, ima i pojedinaca koji ne rade svoj posao kako bi trebali. Ali zbog toga ne možemo kolektivno sumnjičiti cijelu profesiju koja svakodnevno nosi ogroman teret odgovornosti.
Protesti doktora u Tuzli zato nisu samo borba za koeficijente ili sindikalno predstavljanje. Oni su simptom dubljeg problema, odnosa društva prema znanju, odgovornosti i profesijama koje traže godine odricanja.
Ako izgubimo ljekare, izgubićemo mnogo više od jedne profesije. Izgubićemo sigurnost da će nas neko liječiti kada nam je najpotrebnije.
A tada će možda mnogi ponovo shvatiti staru izreku.
Samo što bi tada moglo biti kasno.
(Balans)